Piše: Dražen Najman

Neki dan su jednu domaću glazbenicu pitali zna li štogod o Zdravku Mamiću koji je nakon Dinamova poraza od Hajduka danima izvodio svoje verbalne eskapade na račun sudaca, novinara i svih ostalih koji su mu krivi što mu je momčad puna skupo plaćenih igrača tek neuvjerljiva skupina nogoloptača. I priznala je ta ista glazbenica kako nije baš jaka u poznavanju prilika u hrvatskom nogometu, no primijetila je odmah poslije toga da je Mamić lik kojeg je teško ne zapaziti.

„I baš kada pomislite da je nestao ili se primirio, on vas iznova podsjeti na svoju sliku i priliku“, bile su otprilike riječi osobe koja je potpuno van upućenosti u tijek zbivanja oko mulja hrvatskog nogometa. Ona ima svoje životne borbe, nju zanima pjevanje i stvaranje glazbe, a za nogomet koga briga. Sreća njena jer većina nacije ponovno mora svjedočiti sportsko-estradnom showu čovjeka koji je ovaj puta zaprijetio konačnim odlaskom iz voljenog kluba jer se više ne vidi u toj priči. Napokon!, reći će Bad Blue Boysi među kojima je Mamić posebno omraženo lice.

No, zašto je uopće ovaj razgovorljiv nogometni dužnosnik odjednom poželio dignuti sidro i napustiti svetinju, pitaju se sada svi. Jest da je Hajduk ove sezone silno ojačao, ali Zdravkov kolektiv i dalje ima šanse osvojiti prvenstvo, iako je prekinuta višegodišnja Dinamova dominacija nad konkurencijom.

Da li su razlog Mamićeva odlaska iz nogometa možda suci koje on često proziva, ili je to nogometna organizacija prepuna njegovih suparnika, birokrata i raznih mutnih tipova. Možda su pravi razlog odlasku navijači Modrih kojima je dosta njegove vlasti i koji su sa Zdravkom u stalnom ratu, Ili je pak u pitanju Maminjov umor u vječitoj borbi s vjetrenjačama?

Ako stavimo sva gornja pitanja na stranu onda bi se kao pravi razlog njegova odlaska mogao navesti Mamićev stil upravljanja klubom koji je sada izgleda kao brod bez kormilara. Promijeniti toliko broj trenera od 2000. godine, kada se je na krilima navijačkog bunta protiv omražene Croatije zasjeo na maksimirski tron, može samo čovjek bez vizije i strpljenja. Njemu je važniji osobni interes od klupskog, i koliko god se on trudio prodavati maglu demagogije Mamiću je važniji vlastiti džep od onoga što priželjkuju mnogi u Zagrebu , a to je Dinamo organiziran na zdravim temeljima, klub koji će se moći nositi u euro natjecanjima.

Za prave analize Mamićevih godina u zagrebačkom ponosu potrebno je prvo za početak da on zaista ode iz kluba. Poučeni nekim prijašnjim iskustvima znamo da se kod Zdravka nikad ne zna, jer njemu nije problem zanemariti izrečeno. Možda bi gradonačelnik Milan Bandić, najizdašniji Dinamov mecena trebao pojačati novčana davanja Grada Zagreba u klub, pa tako godišnji iznos Dinamu povisiti na 50 ili 60 milijuna kuna. Možda bi baš to udobrovoljilo Mamića za ostankom na fotelji izvršnog dopredsjednika koji tjera privatni biznis na državnim jaslama. Uostalom, tko to bolje od njega može voditi klub. Klub – to sam JA.