Cinkuši i Teta Liza

Vino i muzika od pamtivijeka su nerazdruživi, a u slučaju Cinkuša kao kajkavskog odgovora Poguesima, možda postoji i kodeks koji živopisnoj glazbenoj bandi brani vodu.

Čudnovati kljunaš

Nije to možda zdravo, ali teško je poreći kako su se pogonjeni alkoholnim parama, Cinkuši na trećem albumu “Špiritus Sanctus”, dokazali kao jedan od najintrigantnijh domaćih sastava.

Rock, punk i električna gitara vješto su utkani u prigorske, zagorske, međimurske napjeve, kajkavštinu koja se u Hrvatskoj nažalost sve manje govori, krležijanski duh iz “Balada Petrice Kerempuha”, tamburu i violinu.

Ako su se do prije par godina doimali poput čudnovatih kljunaša hrvatske glazbene scene, Cinkuši danas izgledaju poput hrvatski originalnog djelića internacionalne folk-punk i folk-rock scene.

Teta Liza i B.P. o starosti

Najcjelovitiji, najbolje produciran, gotovo konceptualan album Cinkuša sastoji se od dvije vrste pjesama, one uz koje se pije iz veselja, s pajdašijom, i one uz koje se pije iz tuge, sam. Vesela, antirecesijska pjesma “Medo”, nabrijana “Huja Brija” i “Bela” mogući su koncertni favoriti, a “Dolinom se šetala” u ovakvoj izvedbi potencijalno je veliki hit, baš kao “Mala Čiči” Zadruge. Ipak, Cinkuši su još upečatljiviji u smirenijim skladbama.

Uvodna “Bratec kosi” s prijeteći mračnom i zlokobnom violinom koja nagovješćuje mogući incest, žalosni “Picek” i sjetni instrumental “Kak je Štef videl majku božju” samo su nagovještaj izvrsne završnice albuma tri fascinantne skladbe.

Neočekivana otočka tema “Navigare Necesse Est” jača je od bilo čega što je posljednjih godina na tu temu izašlo iz Dalmacije. Tuga u “Sedi si kraj mene”, prekrasne pjesme o starosti s Tetom Lizom i Boškom Petrovićem, teška je poput olova.

Mirisni crni pinot

Završna “Nenadejano bogčije zveličenje” od laganog uvoda, kako odmiču Krležini stihovi, odlazi u frenetični, katarzični krešendo. Iako bi se nešto prigovora moglo staviti na vokalne izvedbe dijelova pojedinih pjesama, “Špiritus Sanctus” kao album o alkoholu i smrti, zbog maštovitog uvezivanja folka i rocka na ovako slaboj sceni na kojoj folk ima neke posve drukčije konotacije, doima se poput mirisnog crnog pinota spram kiselog cvičeka.

Cinkuši i Teta Liza