Etno pjesme

Neiskorišteni potencijali naše tradicijske glazbe

Engleski magazin fROOTS, posvećen world music strujanjima, pisao je o Miroslavu Evačiću i o grupi Kries, svake godine naša etno-reprezentacija otisne se na smotru world music glazbe WOMEX, Gustafi su počeli svirati po Sredozemlju, Tamara Obrovac često gostuje u Italiji, a bila je i na listi kandidata za nagradu BBC-a, a Darko Rundek dobacio je i do objavljivanja albuma za uglednog neovisnog nakladnika.

Nejasni i nezgrapni pojmovi

Generalno, hrvatski glazbenici koji spadaju u nezgrapno i preširoko određen world music pojam, ipak su uglavnom nepoznati inozemnoj publici koja prati tu scenu, rijetko nastupaju u inozemstvu, a njihovih albuma najčešće nema u rafovima world music odjeljaka. S ovih prostora europska publika zna za Bregovića i romske puhačke orkestre koji s još nekim ritmički nabrijanim izvođačima prolaze u dernek-paketu zvanom Balkan Beat u koji se hrvatski glazbenici ne znaju, ne žele ili ne mogu uklopiti, osim Severine i njezinog “balkan dance world music”, ma što god to značilo.

Elegičnost kakva krasi glazbu Dunje Knebl i Gordane Evačić trenutno se ne nosi na world music sceni. Hrvatska nije Afrika, ali ni u Hrvatskoj i susjednim zemljama ne cvjetaju ruže našim ponajboljim etno ili world music izvođačima. Ovdje ljudi više vole klapski ili tamburaški kičeraj (čast autentičnim glazbenicima tih žanrova koji se nisu estradizirali), turbo-folk i novokomponirane narodnjake, a nemaju ni afiniteta, ni vremena za suptilnost Dunje Knebl čiji je “Spevala mi papiga” već deseti album u misiji spašavanja od zaborava stotinjak međimurskih skladbi.

Pogrešno poimanje coutryja

Često mijenjajući suradnike, Dunja je na prethodnom albumu “Kite i kitice” započela suradnju s iznimno talentiranim gitaristom Danijelom Maodušom iz grupe Afion i taj je potez uvelike osvježio njezino otkrivanje i obrađivanje hrvatskih tradicijskih pjesama. Kako je Dunja u glazbu ušla kao dobra poznavateljica engleskog folk-rocka, čini se kako se njezina suradnja s Maodušem i prijateljima poput Nine Romić (sjajna u “Dva se dragi ljube”) i Stanka Kovačića vratila na to ishodište. Dunjina nastojanja sada se uklapaju u recentni uspon folk-rocka, možda i više od pokušaja korespondiranja s world music scenom čija publika tradiconalno ne mari za žanrove poput folka ili bluesa, dok cjelokupan country, blažena u neznanju, posve pogrešno smatra estradnim žanrom.

No, s propagiranjem naših etno ili world music izvođača vani netko se sustavno mora baviti, a za to novaca ili afiniteta nema, pa tako ni za moguće predstavljanje Gordane Evačić svijetu kao mlađe hrvatske, prekodravske kolegice Marte Sebestyen.

Osim što je vrsna cimbulistica, Gordana je i fascinantna pjevačica čiji prodoran glas, sukladno tradiciji Ladarica, dočarava često sumoran ugođaj svadbenih, radnih i ljubavnih pjesama iz Podravine. Naslovna pjesma “Sneha” o mladoj ženi čiji je muž dvanaest godina ratovao da bi po povratku kod kuće našao dva odrasla sina kojima nikako nije mogao biti otac i tužna svadbena skladba “Ja sem si lice oprala” prava su remek-djela hrvatske tradicijske glazbe, ovdje osuvremenjena i obrađena na pravi način i upravljena ka world music vodama.

Hrvatski estradni ponor

Nažalost, ako već ne ide vani, glazbu Dunje Knebl i Gordane Evačić rijetko ćete čuti na radiju, ali i po sve brojnijim kletima i krčmama seoskog turizma ili restoranima koji žele ponuditi ili sačuvati neki etno štih. Tako se događa, kao nedavno u jednom samoborskom restoranu, da s razglasa odjekuje repertoar Mladena Grdovića i slične bizarne flore i faune hrvatskog estradnog ponora.

Etno pjesme