Glazba osamdesetih

Te, sad već daleke 1988. godine, bila je velika stvar što su Pet Shop Boys navratili u Zagreb kako bi u obližnjim Mokricama snimili videospot za pjesmu “Heart” koja će postati jedan od njihovih najvećih hitova.

Tada je bilo egzotično što su velike pop zvijezde odlučile snimiti spot u jednoj zemlji koja formalno i sadržajno nije spadala “za železno zaveso”, ali koja je ipak imala taj miris istočne Europe. Mokrice su glumile transilvanijski dvorac grofa Drakule ili nešto slično tome, a dolazak Neila Tennanta i Chrisa Lowea uvelike je bio nalik nedavnom dolasku Gilberta i Georgea.

Na rubu kiča i trasha

Zapravo, Tennant i Lowe i jesu nešto poput Gilberta i Georgea pop glazbe, ne toliko zbog svoje sugerirane seksualne orijentacije, koliko zbog ironije, sarkazma, postmodernizma i sposobnosti da u izrazito komercijalnoj i naizgled frivolnoj dance pop glazbi dosegnu razinu art-forme. Ispod naizgled veselih, benignih i često na rubu kiča i trasha smještenih disco, Hi-NRG, synth-pop, a kasnije i house “matrica”, probijali su melankolija, podrugljivost i zajedljivost, pa čak i socio-kulturološki komentari kakvi bi uz žešću gitarističku podlogu mogli “pasati”, ako ne Sex Pistolsima, onda barem Buzzcocksima (eto opet sličnosti i u seksualnoj orijentaciji).

Mnogo pažnje Pet Shop Boys posvećivali su i omotnicama albuma, fotografijama, imidžu, produkciji videospotova i koncertnoj scenografiji.
Klasici elektronske glazbe

Koncem 80-ih i početkom 90-ih, zahvaljujući albumima “Behavior” i “Very”, bili su glazbeno sinkronizirani s New Orderom, a u tom su razdoblju, malo pred rat, održali i prvi, hvaljeni zagrebački koncert u okviru turneje za koju su scenografiju, kostimografiju i koreografiju sačinili Alding i Fielding, avangardni redatelj i scenograf Engleske nacionalne opere.

Glazba osamdesetih