Kineska glazba

Kineska je glazba prožeta suzdržljivošću, sažetošću, izvjesnom hladnoćom i objektivnošću, što sve uglavnom izvire iz pentatoničkog okvira u kojem se kreće; ona nastoji izraziti opća stanja, bitnost, a ne ono osobno i pojedinačno. Instrumentarij Kineza bogat je i šarolik, osobito na području udaraljki koje susrećemo u velikom broju, više od 40 vrsta bubnjeva.

King je zanimljiv instrument, sastavljen od niza kamenih pločica po kojima se udara čekićem. U ostale popularne udaraljke pripadaju zvona, te gong (nazvan i tam-tam). Kasnije od udaraljki pojavili su se puhački instrumenti, bambusove flaute, posebne vrste Panove frule, sviraljke srodne oboi i limeni instrumenti.

Posebna je vrsta puhačkog instrumenta šeng, kombinacija Panove frule i orgulja. Od instrumenata sa žicama tu je kin, srodan citri, i pip, nalik na gitaru.

U kineskoj glazbenoj teoriji najveće mjesto zauzima pentatonička ljestvica, no ona nije jedina. U 16. st. uvedena je ljestvica od 7 tonova. Nove instrumente (lutnju i harfu) glazbena kultura je visoko podigla, omogućujući i ženama znatan udio u izvođenju glazbe. Između 14. i 17. st. razvija se kineska opera.

Kineska glazba