Psihodelični rock

Najutjecajniji kantautor razbarušenog freak-folka i neformalni lider akustičarsko-psihodeličnog pokreta New Weird America, u svijetu spektakla primijećen kao bivši dečko glumice Natalie Portman, nije gotovo ništa izgubio ulaskom na major label teritorij.

Sljedbenici Devendre Banharta naviknuti na epski rastegnute albume u trajanju od sedamdesetak minuta možda će brzopleto zaključiti kako je transfer iz XL Recordingsa u Warnerovu američku podružnicu Reprise Records rezultirao neželjenim kompromisima, ali baš nikakva šteta nije učinjena time što je album “What Will We Be” reduciran na 14 pjesama i upakiran u standardni 50-minutni pop-rock format.

Dapače, na prethodnim albumima “Cripple Crow” i “Smokey Rolls Down Thunder Canyon” visilo je po pet-šest upadljivo slabijih pjesama, a ovdje bi bi se čak i prema najstrože postavljenim kriterijima moglo otpiliti samo bezbojnu laganicu “Walilamdzi” i odjavni post-Marleyevski reggae “Foolin”. S novim ugovorom u džepu 28-godišnji Banhart je mirno nastavio voziti svojim putem i zaustavio se u sjevernoj Kaliforniji, na mjestu gdje su Grace Slick i Paul Kantner prije skoro četiri desetljeća snimali obiteljski album “Sunfighter”.

Acid-rock velikani iz Jefferson Airplanea najviše su ga nadahnuli za pjesmu “Rats”, makar u tom psihodeličnom vrtlogu ima i tragova 13th Floor Elevatorsa. Prije i poslije Devendra prepustio se utjecajima ranih radova Neila Younga i Cata Stevensa, a dojam kako je skoro sve što ga zanima u glazbi našao na hipijevskom prijelazu iz šezdesetih u sedamdesete još se više pojačava nakon pjesme “Chin Chin & Muck Muck” u kojoj priziva Jima Morrisona s ploče “The Soft Parade”.

S druge strane bilingvalna “Angelika” stavlja u prednji plan Banhartove hispanoameričke korijene, ali takvih je izleta bilo i prije pa bi se iz njegove diskografije već sada mogla izvući solidna kompilacija za španjolsko govorno područje. Manje očekivan potez je neskrivena posveta Bryanu Ferryu u pjesmi “16 & Valencia, Roxy Music”.

Zvuči kao remake nekog nepoznatog Roxy Musica, s kojeg su kalifornijski kantautor i njegov engleski koproducent Paul Butler, posuđen od indie-rock banda The Bees, pažljivo skinuli gornji sloj art-rocka i sve što je preostalo sjajno uklopili u konstrukciju albuma “What Will We Be”. U konačnici ni to neće biti dovoljno za zgoditak karijere jer je Devendra još više zablistao na trećem albumu “Rejoicing The Hands”, ali ovakva potvrda dobre forme u kombinaciji s jakom Warnerovom logistikom može imati dalekosežne posljedice. Ako se popne do vrha rokerske piramide, Natalie Portman bit će samo jedna od njegovih bivših cura.

Psihodelični rock