Ples pet ritmova

Tragajući za duhovnim ispunjenjem i Bogom, obilazeći crkve, meditirajući, istražujući, američka učiteljica plesa Gabrielle Roth, na koncu je sve to našla u - plesu. Ples kao terapija, ples kao razgovor sa samim sobom, ples kao poniranje, prepuštanje, opuštanje… Gabrielle Roth svoju je životnu filozofiju pretočila u “Ples pet ritmova”, mudro posloženi val ritmova, gdje svaki ritam ima vrlo funkcionalnu, životnu logiku. Njezin ples nema koreografiju, ne poznaje zadane korake, zapravo je više metoda kretanja i učenja o sebi.

Ples pet ritmova krenuo je s Manhattana, sad se već godinama pleše i u Zagrebu, gdje radionice drže Silvija Tomčik Kelly i Lucija Ana Glagolić. Dana Krhlanko, 37-godišnja zagrebačka arhitektica pleše zadnjih godinu dana.

Na kraju - duboka tišina

- Stvarno sam ušla u to, baš me jako ponijelo jer sam u tome pronašla metodu približavanja sebi - govori veselo. - Dok plešem dogodi se nekakav trenutak kad napustim svoje misaone obrasce koji su inače stalno aktivni, uspijem prestati razmišljati. U tom trenutku omogućujem samoj sebi i mojem tijelu da bude ono što jest, da izađe iz tih likova i uloga koje svi u životu imamo i igramo.

To je nekakvo prepuštanje tijelu koje zna, vodi me inteligencija tijela, prepuštena sam ritmu i plesu. Ne znači da nužno plešem da bi bila sretna, već više da bi uspjela transformirati ono što mi se u životu događa, ako je to, primjerice, neka tuga ples pet ritmova mi dopušta da tu tugu doživim, proživim i otpustim. Kroz ples sam si dozvolila biti i ljuta, ono što u životu često puta, zbog socijalnih ograda, ne možemo. Ta emocija ljutnje jest pozitivna ako je naučimo transformirati kao energiju promjene.

- Prvo ide tečni ritam u kojem se uči slušati, pratiti, zatim staccato gdje učite kako biti jasni, kako se izraziti. Kaos ritam govori kako se prepustiti, osloboditi se okvira u kojima ste u životu zapeli, kako otpustiti stvari koje držimo. Lirski ritam je ritam lakoće, jednostavnog bivanja, što zapravo ja jesam, koja je moja svrha u ovom svijetu, koji je moj ples. I na kraju ide duboka tišina - to je mjesto u kojem se vraćamo nazad, unutra, mjesto iz kojeg sve dolazi - objašnjava Lucija Ana Glagolić.

Ljudi se mijenjaju

Na radionice Silvije Tomčik Kelly dolaze različiti i vođeni različitim motivima - ljudi koji obožavaju plesati i ljudi koji mrze plesati.

- Ovaj ples mogu doista plesati svi. Nema nikakvih limita, svatko radi na drugačiji način, onako kako osjeća i može. Ako je trudnica kretat će se sporije, ako je u poznim godinama naći će svoj izraz…. Dolaze nam od tinejdžera do umirovljenika. To nije Ples sa zvijezdama. Život je nekad miran, nekad kaotičan, stresan, napet… svaki od tih ritmova nam pomaže da se u raznim situacijama u životu nastavimo kretati, da nas ništa ne zaustavi, da budemo jači, fleksibilniji.

Mnogi ovdje uče više biti u kontaktu sa svojim tijelom i sa samim sobom. To mijenja puno stvari, jer ljudi u kriznim situacijama često odmah idu u glavu i tamo traže rješenje, dok ovdje učimo kako da u kriznim situacijama budemo bliže životinjama - da se spustimo bliže zemlji, u svoje noge, da ne idemo ravno u glavu. Plešući počinjemo više vjerovati impulsima.

Osim toga, ljudi ovdje redovito počnu više prihvaćati njihovo tijelo, ne kako ono izgleda, ne kako pleše, nego kako je biti u tom tijelu - govori Tomčik Kelly.
Može i bez filozofije

I dok mnogi na radionice pet ritmova dolaze isplesati emocije, nekima je to, ipak, samo novi, alternativni vid rekreacije.

- Nije nužno da čovjek tome pristupi s nekim spiritualnim motivom. Ima ljudi koji jednostavno dođu promrdati tijelo, guzu, odmore se, izađu van življi, razgibaniji… Moj osobni izbor je to shvaćati kao životnu filozofiju, ali nije nužda za sve - dodaje Lucija Ana Glagolić.

Ples pet ritmova