OBNAVLJAJU ljudi stara imanja, čine od njih prave ljetnikovce, u ljušturi starog zdanja stvaraju nove, lijepe, ugodne prostore iz snova, objavili smo stotine primjera i sa stotinama „kvadrata“ adaptacija starih kompleksa i kuća, ne zna se koje je od kojega ljepše...

A ovdje je priča o istom tome, samo u najumanjenijem mogućem mjerilu! Starina Milana Ožegovića, iz sela Ožegovića, na putu od Knina prema Splitu, prava je minijatura u odnosu na ljetnikovce koje smo predstavljali, no, kuća je kuća, a ognjište - ognjište!

- To je moga dida bilo ognjište, tu mi se rodio otac, onda su prešli u veću kuću jer je ova bila toliko mala da familija nije imala gdje živiti, a ja, unuk, to sam sada obnovio. Zamislite da je ovdje živjela obitelj s četvero djece, i još je dio bio pušnica za sušit meso - priča nam Milan Ožegović koji inače živi u Nizozemskoj. Kućicu u Ožegovićima obnovio je pod budnom paskom svoga prijatelja, kninskog arhitekta s talijanskom adresom u Bergamu Milana Zoričića.

Cijela je osnovna kućica - jedna prostorija. Soba za dnevni boravak s kaminom i kupaonicom i - gotovo. Nekoć je pod bio zemlja i litica, sad je vrlo primjerena keramika. A pod krovom mjesto za spavaonicu. Iznutra zidovi od vapnenog morta, izvana fugirani stari kamen. Uz kućicu je, kao još jedina dodatna prostorija, kužinica - onako odvojena kako su znale biti u tim našim malešnim seoskim domaćinstvima. Tu su se poigrali njenom visinom, pa pod stropom napravili galerijicu na kojoj se lijepo može zanoćiti.

Kamin usred sobe

- Nije se lako bilo odlučiti ovo raditi, stara kućica već gotovo da je bila gomila kamena, Milan u Italiji, ja u Nizozemskoj... ali sreća je htjela da sam imao potporu i od njega, a i od prijatelja iz Knina, ljudi koji su se doselili iz Bosne. Takvih majstora nismo vidili ni Milan ni ja! Sad govore da kad idu ovamo - kao da idu svojoj kući, prijatelji smo...- govori Milan Ožegović.

Nije bilo lako napraviti kamin jer takav, usred jedine prostorije, ne smije dimiti. Možeš sada na njemu peći i kuhati, mo’š kraj njega stat u odijelu da te ne zadimi - pričaju oba Milana.

A tek okućnica ovog sitnog ali bajkovitog sklopa! Sve je, naravno, u kamenu, ma šta u kamenu, i u litici! Viri ona na nekoliko mjesta, ukroćena onoliko koliko se to ručno moglo izvesti. Uz kuću do iza nje, vode kamene skale, svuda pred kućom i uz nju je neki zidić za naslonit se i pratiti hlad stare koštele. Ne znaš je l’ kućica ljepša iznutra ili izvana, onako od bijelosiva kamena, s mrkim zelenim škurama, stolarija je izuzetno napravljena! Nad ulazom u kužinicu streha, da se može sjediti oko „stola“ – panja nekog divovskog bivšega graba.

Kućica pod koštelom počiva u savršenu miru i tišini, tu i tamo se oglasi valjda jedini pijetao u selu, a pogled na Malu Prominu je prelijep. U susjede ima kozjega sira i pomidora, ljudi dolaze vidjeti Milanovu starinu - a taj ruralni sklop broji blizu 150 godina! Sad kao da je pokrenuo nove ideje: dolaze ga vidjeti, dive se i rade planove za svoje male kuće, u malenu selu, negdje između Promine i Dinare, i drugi koji odavno žive po susjednim gradovima...