MARIJAN Šimundić iz lovrećkog zaselka Šimundića zasigurno je jedini Hrvat na kugli zemaljskoj koji je u vrt obiteljske katnice “zasadio” ni više ni manje nego uvezeni vojni bunker.

Metalno čudo teško tri tone, ostavštinu iz Drugog svjetskog rata, Marijan je prije sedam godina otkupio u Njemačkoj, gdje je dugo živio, pažljivo ga prevezao u svoj rodni kraj, stvorivši pravu lovrećku atrakciju.

 Bunker je bio nekadašnje vlasništvo kanadske vojske, koja je nakon Drugog svjetskog rata na njemačko-francuskoj granici, pokraj Offenburga, imala veliku bazu. Netom prije odlaska počeli su s rasprodajom imovine, objavivši to na javnom natječaju. To je Marijana ponukalo na obilazak i kupnju bunkera, za koji je izdvojio tadašnjih 300 njemačkih maraka.

– Bunker je građen od čeličnih ploča koje se spajaju vijcima, a izvorno je u bazi služio za čuvanje streljiva. Kanađani su ga držali pod zemljom, bio je doslovce zakopan, a s obzirom da nije propuštao vlagu, u njemu se moglo štošta toga čuvati. Kupio sam ga, prevezao u komadima, tim njegovim odvojenim pločama, i u mojim Šimundićima sastavio za pola sata. Carinici su se na granici smijali, pitali me što ću s tom gomilom otpada, starog željeza, smeća. Isto me dočekalo i u mom Lovreću. Ljudi nisu mogli vjerovati da sam se upustio u takvu pustolovinu, sve dok bunker nije stao na noge – kaže Marijan.

Nije se njegov posebni vojni suvenir samo osovio na noge, malo pomalo on je dobio i svečano ruho. Marijan je na njega bagerom nasuo kamenje, zatim zemlju, a onda zasadio travu pretvorivši ga u pravi umjetni polukružni zeleni humak. Vrata je pokrio kamenim “vacadama”, a oko njega zasadio voćke i grmove ljekovitog bilja.

Marijan Šimundić je u Imotskoj krajini poznat i kao dobrotvor koji je tijekom rata prikupio veliki broj donacija, zbog čega ga je dr. Franjo Tuđman odlikovao Redom hrvatskog pletera. Nije zaboravio brojne invalide Domovinskog rata, dopremio je i vatrogasna vozila, organizirao akcije na kojima se prikupljala novčana pomoć. I s povratkom u stari kraj nije prestao s aktivnostima, među ostalim, uključio se u lovrećki crkveni zbor s kojim je već imao niz nastupa po cijeloj Hrvatskoj.

– Sada više nema čovjeka koji ne stane kada prođe pokraj kuće i iznenađeno priupita što se skriva ispod moga zelenog brdašca. Isplatilo se. S obzirom da je u bunkeru stalna temperatura od 16 do 18 stupnjeva, odlučio sam kako ću u njemu napraviti vinoteku ili malu vrtnu kužinu. Za sada mi se tu još uvijek nalazi mala spremica i kamin – kaže Marijan.

Poznati Lovrećanin, koji je u Njemačkoj godinama vodio restoran, ima još jednu veliku strast – sakupljanje oldtimer vozila i malih šivaćih strojeva. S šivačim mašinama je počeo nakon što je jednu vidio na internetu, a toliko se razgalio da je došao do zbirke od 60-ak komada. S vremenom se sprijateljio i s poznatim njemačkim kolekcionarom prof. Peterom Wilhelmom, od kojeg je otkupio pola njegove kolekcije. Postali su toliko dobri prijatelji da je Wilhelm oporučno obitelji ostavio naputak da ako žele prodati ostali dio njegove kolekcije šivaćih mašina, tada kao jedini kupac, i to po povlaštenoj cijeni, u obzir može doći jedino Marijan Šimundić.

– Volim sve te lipe stvari. Tako je počelo od mašina kojih imam sa svih strana svijeta. Riječ je o kolekcionarskim primjercima iz 1850. godine pa naovamo. Rade na nožni ili ručni pogon, sve su u funkciji, a na sebi imaju slike ili intarzije. Volim i oldtimere pa u lovrećkoj garaži čuvam traktor iz 1939. godine. Riječ je o primjerku iz serije koja je nastala nakon što je Hitler od kuće Porsche zatražio izradu novog tipa traktora. Tu je i Mercedesov kabriolet 280 SL iz 1958. godine, kompletno restauriran u Glavici Donjoj, kod Čede Gudelja Velade. Kod njega mi se restaurira još jedan oldtimer – kaže Marijan.