PRVI večernji izlasci, tulumi , dočeci i slične zabave uvijek su kamen smutnje za roditelje koji se ne mogu pomiriti s činjenicom da im dijete prolazi kroz najluđu i najosjetljiviju fazu života – adolescentsko doba.

Kako pomiriti želje, potrebe i stavove tinejdžera sa stavovima roditelja?

Dijete bi spavalo kod prijatelja, ostajalo vani noću jer tako svi ostaju, a roditelj bi da njegov mezimac ostane kod kuće jer što ima tražiti vani u tom svijetu punom poroka. Novogodišnja noć - zajednička slavlja - uvode u prosinačku obiteljsku svakodnevicu novi izazov: kada je u redu pustiti dijete s društvom na proslavu u najdužoj noći? Da li tinejdžeru dopustiti tulum kod prijatelju u stanu? Što kad želi u vikendicu na otok? U disko? Zajednički dočeci na trgovima? Gužva? Alkohol? Brrrr... mora za roditelje.

Vikendice su hit

- Moj 14-godišnji sin dočekao me sa zahtjevom za doček na Braču u prijateljevoj vikendici. Nisam mu to dopustila jer bi tako izbivao više dana od kuće, a ja ne bih imala pojma gdje je i što radi. Ovako smo napravili kompromis, pa sam dala zeleno svjetlo za kućni tulum kod ekipe iz razreda u susjednom kvartu. Dogovor je da ga odvedem tamo i natrag u 2 sata poslije ponoći. Nadam se da će sve biti u redu – kaže mama Željana Marasović, priznajući kako je i ovo potez o kojem se dvoumila, ali ipak ne želi glumiti ‘strogog policajca’.

Vjeruje svom sinu jer nije problematično dijete. Štoviše, trenira košarku i ne izlazi često. Kad iziđe, kući treba biti do ponoći. Novogodišnje proslave s društvom, dalje od roditeljskih ‘shema’, jedan je od popularnijih načina zabave i, istovremeno, prvi odlazak od kuće bez roditeljskog nadzora. - Moj Duje je kao 16-godišnjak zatražio ključeve od vikendice na Hvaru kako bi sa svojim društvom dočekao Novu i zabavljao se dva-tri dana praznika - sjeća se Anita Drmić.

- Kako je ljeto prije toga već imao sličan zahtjev, a sve je prošlo u najboljem redu, imao je moje povjerenje i ja sam to odobrila. Naravno, osim što je naš odnos uvijek bio otvoren i kad su u pitanju izlasci i društvo, presudno je bilo to što sam ja poznavala svu djecu koja su slavila s njim. Štoviše, poznajem i njihove majke pa smo, praktički, svi zajedno komentirali njihove pripreme za odlazak na trajekt i telefonima držali pod kontrolom sve što se događalo.

“Imam sina od 16 godina. Smije biti vani do kada i njegovi prijatelji. Dakle, ne mora stalno gledati na sat i otići kada je nabolje. Uvijek mi mora biti dostupan na mobitel i moram znati gdje je. Šaljemo si SMS da “prijatelji ne bi rekli da je papak.” Izlazi 2-3 puta mjesečno (sam tako želi). Nekada se vrati u 23 sata, a nekada u 3. Vrlo dobar je učenik. Dogovorili smo se da ako mu samo namirišem alkohol ili cigarete, godinu dana ne ide van.. Puno razgovaramo. Radim li dobro, vrijeme će pokazati” - piše jedna mama na forumu žena.hr. Upravo je ta komunikacija onaj ključni element u odnosu roditelja i djece. Iz razgovora se rađa i povjerenje, rasprave se nedoumice, pa se stvari rješavaju transparentno, bez tajni i skrivanja.

Tinejdžer treba uvjeriti roditelje kako je odluka o izlasku dobra i kako može odoljeti negativnim iskušenjima poput alkohola, droge, pušenja i sličnog. Kod roditelja djevojčica odluka o puštanju djeteta na proslavu koja traje čitavu noć zna biti otežana preduvjerenjem i strahom da su ipak ‘slabiji spol’ i da su izložene većim opasnostima nego dječaci.

- Dora je imala dozvolu za proslave Nove godine već u osnovnoj školi, ali to su bile kućne zabave s roditeljima u blizini - priča svoje iskustvo Mira Ivčić. - Kad je kao srednjoškolka zatražila odlazak izvan grada na tri dana, nije mi bilo lako. Pustila sam je, ali bilo je tu dosta pregovaranja. Osobno sam sjela u automobil i odvezla je u kuću gdje su organizirali zabavu, upoznala sam sve njezine vršnjake iako ih većinu poznajem jer su zajedno išli u školu. Bila sam nakon toga mirnija iako sumnjam da bih bez mobitela to lako ‘preživjela’.