Aljaska putopis

- Na red je došla udaljena granica, Aljaska... Kako loša ideja.

Dobro, kako sam se prije toga izležavao na dosadnim Havajima, okružen hordama blaziranih Amera, poželio sam se prirode, prizora bez plastike, da mi malo pomaze oči i razbistre um, što je kakvo-takvo opravdanje za ovu bedastu odluku.

Nesanica i Sarah Palin

Zacrtao sam si tri cilja: pronaći izvornu lokaciju serije “Život na sjeveru”, pronaći izvornu lokaciju filma “Nesanica” i pronaći nastambu u kojoj obitava Sarah Palin. I porazgovarati s njome, pokušati shvatiti šumove u njezinoj glavi.

Sletio sam u Anchorage odjeven u havajsku košulju kratkih rukava, bermude i natikače. Izašao sam iz aerodromske zgrade i ukočio se u roku od dvije sekunde. Okrenuo sam se na peti i šmugnuo nazad u toplo predvorje. Izvukao sam iz torbe traperice, starke i nekakvu flis majicu, koju sam ponio za ne daj bože.

Aktivirao sam internet, spojio se na aerodromski wireless i priupitao stričeka Googlea kako stvari stoje. Stvari stoje loše, ja sam potpuni idiot. Da snimaju nastavak filma “Glup i gluplji”, mene bi ubacili kao trećeg, superlativno najglupljeg.

Striček Google kaže da su zime na Aljasci nevjerojatno hladne (cold), a ljeta su samo hladna (cool). Kaže nevidljivi striček da je ovdje jednom izmjereno minus šezdeset stupnjeva, ali i plus četrdeset jednog ljeta… ne znam samo kojeg…

Bez predradnji

Pogledam ikonicu na zaslonu Nokije i shvatim da temperatura miruje oko nule. U sljedećih sat vremena odradio sam kompletnu domaću zadaću, koju mudri putopisci obično odrade prije putovanja, ali ne i mi iz Instituta, mi sve radimo stihijski, bez predradnji. I eto ti sad…

Evo me usred vječnog leda i snijega, usred glečera, ciče zime, uz veliku opasnost da me putem do grada zavije snježni nanos ili popapa polarni medvjed.

A sredina je kolovoza… Saznajem od stričeka Googlea da je “Život na sjeveru” sniman u Seatleu, kompletna pretprodukcija i postprodukcija. “Nesanica” je snimana u Kanadi… Pa da, ne bi Al Pacina dovlačili u ovu vukoježinu, zna stari lisac gdje se ne odlazi.

Prva kandidatkinja za potpredsjednicu u povijesti Republikanske stranke, žena po imenu Sarah Palin, nedavno se poput našeg Ive povukla iz javnog i političkog života, nije ni zucnula za koji klinac baš sada, u naponu snage.

I ona jest toliko tupava da bi zaista bilo zabavno pitati je kako to izgleda Rusija s njenog prozora, ali bilo bi irelevantno, kao da pričam s Budišom, s članovima plenuma CK-a iz 1956. Što je, tu je, sjednem u taksi i odvezem se u Anchorage.

Hodam po gradu i osvrćem se na sve strane. Vlada pustoš, a ja se nadam da će odnekud iskočiti Dr. Joel Fleischman ili, još bolje, Maggie O’Connell. Ali vraga, vidio sam samo soba. I to na fasadi.

Samo planinari s ruksacima

Kako se bližilo podne, tako su se na ulici počeli pojavljivati prvi ljudi. Nešto malo lokalaca i nešto malo više turista, uglavnom Amerikanaca, uniformiranih, jednako kao i na Havajima. Na Aljasci nose jakne za polarne hladnoće, gojzerice i planinarske naprtnjače.

Kao u Nepalu ili Čileu, ili bilo kojem mjestu okruženom planinama, ovdje vlada hiking, planinarska kultura.

Sličnu sam nezgodu doživio prije nekoliko godina u Patagoniji, na jugu Čilea, kad sam zalutao u nacionalni park Tores del Paine. Svi su bili zabundani u polarne jakne, a ja sam skakutao između njih u starkama i trapericama, poput prasca u Teheranu.

Ionako zaljubljen u čelik i beton, tad sam obećao sam sebi da više neću ponavljati slične egzibicije, ali eto me opet tu, na Aljasci, potpuno neprilagođen, dušom i tijelom.

Aktiviram funkciju explore na mobitelu i ukucam opciju - zanimljive lokacije. Sprava je predlagala razne opskurne mogućnosti, sve dok konačno nisam nabasao na pristojnu agenciju za putnike namjernike.

Ti dobri ljudi posjeli su me u kombi i odvezli stotinu kilometara na jug, sve do grada Porto of Whittier. Riječ je o nekoj bivšoj mornaričkoj bazi, koja je u Drugom svjetskom ratu služila kao tajna baza za savezničku flotu. Mjesto je toliko zabačeno da ga valjda ni saveznici nikad više nisu mogli naći, kada bi jednom isplovili na pučinu.

Onda su me ukrcali na brod, pa vodali naokolo da mi pokažu glečere. Rekli su mi da su tri najpoznatija glečera Tidewater, Piedmont i Alpine. Izvorno, ta tura se zove “Gledanje kitova”. U jednom su trenu daleko na pučini, na udaljenosti od valjda milijun kilometara, izronile neke crne točke. Izjurio sam na palubu, izvadio telefon i pokušao fotografirati stvar.

Ali nakon pet sekundi ukočili su mi se prsti. Jedva sam se vratio u potpalublje.

Kad su me vratili u Anchorage, grijao sam se pokraj kamina u nekom baru. Doznajem da su Ameri prije 150 godina kupili ovaj komad leda od Rusa za 7 milijuna dolara, da je tlo bogato zlatom i naftom i da trećina teritorija leži u arktičkom krugu.

Na kraju mi je sve skupa dojadilo, pa sam se zavalio na stražnje sjedalo taksija i rekao čovjeku da me odveze do aerodroma. Grad je i dalje bio sablasno pust.

Eto me u aerodromskoj zgradi, čekam ukrcavanje i kuckam ove retke. Jedan pametan i talentiran pisac napisao je da ni jedan čovjek nema toliko vremena da se dva puta vraća na mjesta na kojima mu je bilo lijepo. Ja baš i nisam neki pametan i talentiran pisac, ali znam da se na Aljasku neću vraćati. Barem ne prije deset sati navečer.

Aljaska putopis