Čuda u svijetu

U ANKETI švicarske The New Open World kooperacije na popisu se našlo jedno ime kojem se sasvim sigurno nitko ne čudi.

Teško je uopće zamisliti popis svjetskih čuda nastalih ljudskom rukom a da na njemu ne bude i najveća građevina ikad stvorena ljudskim djelovanjem, po masi, dužini i volumenu najveća ljudska tvorba, graditeljsko djelo koje je tako veliko da ljudi nerijetko krivo kažu da se vidi i s Mjeseca (a ne vidi se). Ta građevina je, dakako, Kineski zid.

Kineski veliki zid (na kineskom - Wanli chancheng, ili: zid dugačak tisuću lija) jedna je od tolikih veličanstvenih ljudskih tvorbi koje su nastale jer je ljude na njih nagnao - strah. Istarskim brdskim gradićima danas se divimo mada su nam nepraktični - a ne mislimo da je ljude gore na bregove navodio strah od opsade. Dubrovačke i stonske zidine danas su turistička atrakcija, ali one su nastale uslijed strepnje od invazije.

Baš kao i mnogo manji i skromniji južnodalmatinski bedemi, i Veliki zid nastao je da zapriječi provalu. Baš kao i zidovi Dubrovnika, nije nikad učinkovito poslužio svom cilju - točnije, u oba slučaja zidovi su tomu poslužili samo jednom, u dvadesetom stoljeću. Oni stonski i dubrovački od renesanse su čekali i prvi put opsadu dočekali '91. Onaj mnogo silniji zid, kineski, prvi je put izravno napadnut 1933. kad je japanski agresor udario po zidu.

Veliki kineski zid sustav je fortifikacija zamišljen da brani sjevernu kinesku granicu od provale nomadskih ratničkih naroda sa sjevera. Dugačak šest i pol tisuća kilometara, Veliki zid proteže se od mora na istoku, pa sve do slane pustinje Lop Nur na krajnjem zapadu, u istočnom Turkestanu ili Shinjangu, na mjesto gdje se kineska imperija trve s islamskim svijetom. Veliki kineski zid nije djelo nastalo iz jednog maha i jednim nacrtom.

Nastajao je tijekom sedamnaest stoljeća, prvi njegovi dijelovi sežu u 3. vijek prije naše ere, a njegovi najveći, najbolje očuvani i najpopularniji dijelovi nastali su u 16. stoljeću. Sagrađen je u više ciklusa građenja tijekom kojih su se mijenjali materijali i fortifikacijska tehnika, a od tih ciklusa bitna su najmanje tri. Današnji zid u nekim je dijelovima obnovljen, faksimilno popravljen, povezan žičarama i meka za milijune turista. U drugima, vele oni koji su vidjeli, zid služi kao kamenolom za materijal, gdjekad se jedva nazire i u rasapu je.

Povijest Velikog zida počinje u trećem stoljeću prije Krista, u vrijeme triju vojujućih država, u istoj dakle onoj eri u kojoj se zbiva sjajni film "Kuća letećih bodeža" Zhanga Yimoua. U to doba, Kinezi su gradili obrambene granične utvrde od drvenih oplata punjenih zemljom. Nakon što je car Qin Shi Hueng 221. p.n.e. objedinio sva tri kraljevstva i utemeljio dinastiju, dao je da se međudržavne zidine sruše i naredio gradnju obrambenog zida. Cilj zida bio je zaštita Kine od nacije Xiongnu, zagonetnog konjičkog naroda od čijeg je jezika ostala sačuvana samo jedna rečenica, ali za koji se vjeruje da je istovjetan onom narodu koji mi u Europi pamtimo kao Hune.

Ono što se danas podrazumijeva pod našom slikom Kineskog zida nastalo je mnogo kasnije, u 15. stoljeću, u vrijeme dinastije Ming. Godine 1449. odrešiti mongolski vojskovođa Esen u bici je kod Tumua pregazio kinesku carsku vojsku, u ropstvo odveo 20 tisuća vojnika i samog cara, kojeg je odmijenio polubrat. Nasljednici iz dinastije dižu ruke od "pravljenja reda" s mongolske strane i odlučuju se na obnovu Velikog zida, ali ovaj put s malo izmijenjenom trasom koja nije obuhvaćala slanu stepu Ordos koju su Mongolci zaposjeli. Ovaj je put zid bio viši, sada je bio čitav od kamena i cigle bez zemljanih dijelova, a posebno su utvrđeni bili pristupni dijelovi Pekingu, gdje su segmenti zida najatraktivniji turistima.

Veliki kineski zid nije djelo nastalo iz jednog maha i jednim nacrtom. Nastajao je tijekom sedamnaest stoljeća, prvi njegovi dijelovi sežu u 3. vijek prije naše ere, a njegovi najveći, najbolje očuvani i najpopularniji dijelovi nastali su u 16. stoljeću.

Tijekom iduća dva stoljeća zid je sporadično služio svrsi i odolijevao manjim upadima, ali se pokazao promašenim kad je najviše trebalo. Polovicom 17. stoljeća sjeveroistočno od zemlje Han narasla je nova ambiciozna sila - Mandžurija. Carevi Ming bili su zauzeti unutrašnjim trzavicama i vjerovali da ih zid štiti.

A onda se dogodio šok: Wu Sangui, mingovski general pograničnih postrojbi, bio je ljutit na careva vojskovođu jer mu je preoteo konkubinu. Uspostavio je kontakt s Mandžurima i ponudio im da će za mito otvoriti dveri Velikog zida. Godine 1644. Wu Sangui pripušta Mandžure kroz Shanhaihuan ("prolaz broj jedan pod nebom"), veliki fortifikacijski kompleks na krajnjem istočnom kraju zida, prema moru.

Mandžuri će umarširati u Peking, svrgnuti Mingove i uspostaviti novu mandžurijsku dinastiju Qing koja će kinom vladati sve do 1912. Veliki zid, nesvrhovit od aneksije Mongolije Kini, posljednji je put vojni smisao dobio u 20. stoljeću. Tridesetih godina, japanski fašisti prodiru u Kinu i po "pavelićevskom" modelu formiraju nezavisnu mandžurijsku državu. U siječnju 1933. počinje rat Kine i Japana, i to tako što su Japanci napali iste one dveri generalove izdaje - Prolaz broj jedan pod nebom. Operacija je počela za Novu godinu, u tri dana Shanhaihuan je pao, a u ožujku Kina se branila na Velikom zidu. Bez uspjeha: Kinezi su odbačeni i nametnut im je ponižavajući mir po kojem su morali priznati neovisnu Mandžuriju.
Zid od tisuću lija kad je sagrađen bio je znak superiornog carstva na vrhuncu ekonomske, kulturne i vojne moći. Ono što danas postoji kao pučka predodžba o Kineskom zidu slika je dobro obnovljenih, zidanih segmenata koji su danas meka milijuna turista, a ponajprije je riječ o segmentima zida koji su u izletničkom dosegu Pekinga. Od njih je najpoznatiji Badaling (Sjeverni prolaz) u dolini Juongguan, najposjećeniji segment i segment koji je prvi obnovljen (1957.) i prvi otvoren za turiste. Dugačak je 11 km i udaljen 80 km od Pekinga. Jinshaling sektor nalazi se 120 kilometara sjeveroistočno od Pekinga i glasovit je po svojih 67 kula, a sagrađen je 1570.
Odmah do njega je i Simatai sektor koji slovi kao najljepši, ali je nešto udaljeniji od Pekinga. Napravljen je uglavnom od cigle, uključuje nekoliko fascinantnih kula i najvišu točku Zida: Pekinšku stražarnicu na nadmorskoj visini od 986 metara. Cigle od kojih je Simatai sagrađen tvornički su pečaćene pa se tako svakoj zna mjesto i datum proizvodnje. Konačno, četvrti najposjećeniji segment zida onaj je najistočniji, Shanhaihuan, Prolaz broj jedan pod nebom, koji nije samo zid, nego četverokutna utvrdaIpak, kako vidimo, ni ti bedemi nisu odoljeli običnoj izdaji i maloj ljudskoj ljubomori.

Veliki zid pod zaštitom je UNESCO od 1987., a oni njegovi dijelovi koji su blizu turističkih zona faksimilno su se obnavljali. Ipak, stručnjaci upozoravaju da mnogi dijelovi zida ne stoje tako bajno, posebno u zapadnim, zabačenim dijelovima zemlje. Kineski zid ne prestaje fascinirati kao vjerojatno najopsežniji inženjerijski pothvat ikad načinjen. Paradoks je što je taj veličanstveni zahvat vrijedan divljenja na koncu promašio u glavnoj svrsi - da Kinu zaštiti od "sjevernih divljaka". "Sjevernjaci" su zid prošli i Kinu formirali ovakvu kakva je danas, a Zid ostaje ne samo kao arhitektonski podvig nego i kao podsjećanje da se u povijesti i politici, za razliku od arhitekture, ništa ne može pouzdano projektirati.

Čuda u svijetu