Glavni grad Brazila

Pola stoljeća Brasilije: ‘Pustinjska katedrala’ komunista Niemeyera

NE VJERUJEM da je današnji dan baš slučajno odabran za inauguraciju tada još nedovršene Brasílije za glavni grad Brazila.

Datum je morao imati stanovitu propicijacijsku svrhu, jer se isti dan u travnju smatra rođendanom Vječnoga Grada po definiciji - Rima. Brasília je građena u XX. stoljeću, čedo je tog stoljeća, ali je namijenjena vječnosti.

Ideja jamačno megalomanska na svoj način: iskrčiti dio džungle i u njoj sazdati glavni grad, daleko od uvriježenih trgovačkih putova na čijim raskrižjima su nicali najuznapredovaliji gradovi svijeta, daleko od mora na čijoj obali su, u istom Brazilu, nastali i Rio de Janeiro i Săo Paulo.

Sretni arhitekt

I prije Brasílije su osnivani glavni gradovi ni iz čega, ili na području kakva seoca, a među njima su daleko najveći procvat bilježili baš oni uz more, poput Aleksandrije, pa Konstantinopolisa (Carigrada, Istanbula). Građeni su i na na politički odabranim točkama, poput Islamabada ili Yamoussoukra, ali nisu ni izbliza dobili auru koju je u posljednjih 50 godina stekla Brasília. Eksperiment koji je s velikim rezervama dočekan nekada i u Brazilu a i drugdje (na primjer u zagrebačkome Vjesniku u srijedu), na kraju je ipak uspio.

Po nekima zato što je jedan budući katolički svetac - don Giovanni Bosco, osnivač salezijanskog reda - još 1883. sanjao neke noći baš takav grad u južnoameričkoj džungli, po prilici baš ondje gdje je sada Brasília.

Po drugima zato što se konstrukcije grada poduhvatio sistematični komunist - Oscar Niemeyer - koji je čak i tu “katedralu u pustinji” zasnovao u skladu sa čovjekovim potrebama, tvrdeći: “Arhitektura služi životu. Život mijenja arhitekturu.”

Dobrim dijelom je baš Niemeyerova zasluga što je Brasília 1987. proglašena svjetskom kulturnom baštinom i uvrštena na njezin popis koji vodi UNESCO. On je u tom gradu projektirao i Katedralu, i Predsjedničku kapelu, i kazalište, te reprezentativne palače predsjednika Republike, Senata, Skupštine, Brasília Palace Hotel, te još niz javnih zgrada, npr. Ministarstvo obrane, davši neizbrisivo obilježje tom čudu tadašnje funkcionalne arhitekture.

I zbog toga je Oscar Niemeyer Soares Filho (1907.) jedan od najpoznatijih, a jamačno najsretniji arhitekt mnogih posljednjih decenija. Najsretniji, jer je - više od Franka Lloyda Wrighta, više od Le Corbusiera, više od Renza Piana - imao prilike da mu se realiziraju gotovo svi projekti i da ostavi zaista monumentalan pečat na arhitekturi XX. stoljeća, a eto i XXI.

Remek-djelo

Prvi tvorac Brasílije je, u stanovitom smislu, ipak političar: tadašnji brazilski predsjednik Juscelino Kubitschek de Oliveira, koji je 1956. pozvao Niemeyera da projektira novi glavni grad u unutrašnjosti. Niemeyer je zahtijevao da se provede nacionalni natječaj za urbanistički plan, na kojemu je pobijedio također dugovječan Lúcio Costa (1902.-1998.) s projektom po obrascu rimskog castruma. Neki pak kažu: križa (ali cardo i decumanus u pravilu tvore križ), a treći vele da, zahvaljujući i konfiguraciji tla, ima oblik aviona.

Costin plan je - s onu stranu te dispute - bio detaljan i smislen: razdvojio je stambene, trgovinske, bankovne, odnosno bolničke zone, ali svakoj od njih namijenio je i reprezentativne objekte. Odredio je i maksimalne gabarite: u stambenoj zoni zgrade smiju doseći najviše šest katova.

Pejzaž je projektirao pak Roberto Burle Marx (1909.-1994.), po majci unuk Marxova bratića. Monumentalna osovina Brasílije njegovo je remek-djelo i dokaz više da grad ne čine samo zgrade i prometnice.

Uspješna suradnja

Costi je Niemeyer postao suradnikom još 1934., prije negoli je diplomirao arhitekturu u Riju. Costa i Niemeyer su zajedno projektirali i gradili palaču Ministarstva obrazovanja i zdravstva u Riju, gdje im je konsultant bio švicarski arhitekt funkcionalist Le Corbusier (1887.-1965.).

Zajednički su projektirali paviljon za Svjetsku izložbu 1939. u New Yorku, koji im je donio svjetsku slavu.

Potom je Niemeyer radio samostalno, i kao urbanist i kao arhitekt, a prvu veliku zadaću povjerio mu je također Kubitschek, tada još gradonačelnik Belo Horizontea, po čijoj narudžbi je Niemeyer 1941. projektirao Pampulhu, moderno predgrađe toga grada. Navodno je baš Pampulha bila jedna od ideja vodilja Većeslavu Holjevcu kada je počeo zamišljati Novi Zagreb.

Grad po mjeri čovjeka

Ali Pampulha je i planirana i realizirana toplije, oko čovjeka, bez hladne racionalnosti jednoga Le Corbusiera, koji je Mussoliniju predlagao da “raščisti ruševni” Rim i sagradi jedan još monumentalniji. Brasília je sagrađena u prašumi: izgradnja je započeta 1957., a glavni grad je u nju preseljen 1960.

Niemeyer je gradio bez razaranja. I, zapravo, igrajući se, te tvrdeći da je i igra čovjekova funkcija.

Pa je i njegova Katedrala u Brasíliji (možda najreprezentativnije zdanje XX. stoljeća, a svakako najljepša stolnica nastala u tome krvavom vijeku), rezultat igre i svjetlom (dobro, to su izmislili i ranije, dosta je vidjeti Sainte-Chapelle) i oblikom, u ovom slučaju i kaleža i cvijeta.

Brasíliju, naravno, i kritiziraju, ponajprije njezini stanovnici. Ona je građena po mjeri čovjeka, ali motoriziranoga i proviđenoga valjanim prijevozom, jer su stambene zone daleko, a dokoni šetač gradom je nezamisliv.

Ima vremena da se to popravi. Rim je na svoju pedesetgodišnjicu bio manje dojmljiv nego Brasília danas.

Glavni grad Brazila

GORILOPEDIJA

PUTOVANJA