WHICH COUNTRY? - pitanje koje će stranom turistu na indijskim ulicama do indiskrecije znatiželjni Indijci na lošem engleskom postaviti najmanje deset puta dnevno, uobičajeno je i u Puškaru. No, dok će posvuda odgovor “Kroejša” izazvati tek zbunjeno odmahivanje glavom i nagađanje (“Kurešija? Rušija...?”), ovdje su velike šanse da će vas sugovornik iznenaditi protupitanjem: “Feđa friend?”.

Splićanin Feđa Bučić je stalnim posjetima kroz niz godina izgradio mrežu čvrstih prijateljstava i ostavio, s pravom se to može reći, trajni trag. Prije desetak godina je s danas pokojnim Ivanom Bakićem pokrenuo akciju uređenja jednog od 52 gata svetog jezera.

Nekolicina hrvatskih zaljubljenika u Puškar prikupila je sredstva za oblaganje gata mramorom, a danas su u njemu uklesana sva njihova imena. Tek nakon toga su lokalne i radžastanske vlasti, potaknute ili posramljene činjenicom da se o jednoj od njihovih najvećih svetinja brinu ljudi iz daleke zemlje, financirale uređenje svih drugih neuređenih gatova.

Prednosti kaste brijača

Na drvenoj ploči ispred jedne brijačnice u glavnoj puškarskoj ulici se ispod teksta kojim se na uobičajenom engleskom, španjolskom, talijanskom, francuskom i japanskom oglašavaju usluge koje se nude, može vidjeti i natpis na hrvatskom: DOBRO BRIJANJE, ČUVENI PO IZVANREDNOJ MASAŽI LICA I GLAVE. BOJANJE KOSE KANOM I TAJLANDSKA MASAŽA. DOLAZIMO U HOTEL PO POTREBI.

I taj je natpis vrlo vjerojatno jedini na našem jeziku u čitavoj Indiji, rezultat Feđina prijateljstva s Kišorom Senom. Brijačnica pripada Kišorovoj obitelji, a u njoj, u tipično indijskoj radno-obiteljskoj zajednici, radi Kišorov otac sa svoja tri sina. Izbor profesije u obitelji nikad nije predstavljao veću dilemu jer im je kao pripadnicima brijačke kaste zanimanje bilo određeno još i prije rođenja.

Kastinska podjela je temelj na kojem, kako je poznato, počiva indijsko društvo i nama Zapadnjacima je često teško shvatljiva i prihvatljiva, no zanatska virtuoznost koju sam doživio u svim posjećenim brijačnicama uvjerila me u superiornost sistema takvog prenošenja znanjâ i tajni zanata s oca na sina. Svi indijski brijači ujedno su i vrhunski maseri, a masaža lica i glave standardni je dio njihove ponude.

Ne savjetuje uzalud “Lonely Planet” da u prtljazi za Indiju izostavite pribor za brijanje. S Kišorom sam se sprijateljio za prethodnih posjeta Puškaru. Kad sam dolazio ove godine darovao sam mu, po sugestiji zajedničkog prijatelja, kipić Majke Božje. Bio je oduševljen: - Madonu ću staviti na mjesto za pudžu. Ona je Deva, zar ne? Već istog dana je na neku vrstu oltara, neizostavnog u svakom indijskom domu, uredu, trgovini, punog fotografija boraca za neovisnost Indije, novovjeke Šivine inkarnacije Haidakhan Babajija, cijelog hinduističkog panteona - postavljen i Gospin lik.

Ideja o jednom Bogu koji se prikazuje i štuje u bezbroj manifestacija mi je već po samom dolasku u Puškar još jednom pokazana i u praksi. Kako Indijcima religija i religijski simboli nipošto nisu tek formalna dekoracija, znam da se od ove godine sveti obredi pudže na početku svakog radnog dana ove brijačnice u Puškaru u Radžastanu vrše i pred Gospom s istom predanošću i poštovanjem kao i pred Šivom, Višnuom, Ganešom, Lakšmi ili bilo kojim od 330 milijuna božanstava (Deva) koliko ih poznaje hinduistička religija. Ispred Gospe je kipić raskošno odjevenog starca duge bijele brade u zlatnoj ljuljačci.

Uspomena je to na Džule Lala, svetog čovjeka kojeg podjednako štuju Hindusi i Muslimani. U doba prvih muslimanskih osvajanja uspio je uvjeriti novopridošlog islamskog vladara da smo svi djeca istog Boga, kojeg tek zovemo različitim imenima. Kad sam čuo tu priču znao sam da je Gospa u dobrom društvu. I to u svetom gradu.

Legenda, naime, kaže: nakon što je stvorio Univerzum, bog Brahma je iz ruke ispustio tri cvijeta. Tamo gdje su pali iznikla su tri jezera. Na najvećem od njih veliki je bog-stvoritelj odlučio napraviti mahayagnu, sveti obred s vatrom. Okružio je jezero brdima da ga zaštiti od demonâ, a mjesto na koje mu je cvijet (pušpa) pao iz ruke (kar) nazvao je Puškar.

Od početka svemira

Tako započinje priča o nastanku jednog od najdrevnijih indijskih gradova, svetog Puškara u središnjem Radžastanu. Grad je to koji se spominje u oba najznačajnija sanskrtska epa, Ramayani i Mahabharati, a ovom pričom o njegovom postanku ga najstarija živuća religijska tradicija na svijetu vezuje ni više ni manje nego uza same početke svemira. Priča ima i svoj nastavak. Kao što je to čest slučaj u hinduističkoj božanskoj mitologiji, ni najmoćnijima ne polazi uvijek sve tek tako od ruke.

Brahmina žena Savitri (Sarasvati) je kasnila na svečani događaj, čekajući svoje božanske prijateljice Lakšmi, Parvati i Indrani (supruge Višnua, Šive i Indre). Nemajući strpljenja dočekati zakonitu, Brahma je naloži da mu nađu novu ženu. Posrećilo se tako priprostoj Gayatri, mljekarici iz kaste Gudžara, koju Brahma po hitnom postupku oženi i s njom obavi propisani obred. Kad je Savitri napokon stigla i vidjela drugu pokraj supruga, postupila je kao i svaka smrtnica – biranim kletvama počastila je sve koji su tu božansku izdaju omogućili.

Najgore je, jasno, prošao sam Brahma, kome je bijesna supruga odredila potpuni zaborav i zabranila svima da mu ikad više iskazuju počast. Izmoljena od bogova, naknadno je ipak malo ublažila kaznu, dozvolivši da joj muža štuju samo u Puškaru. Božja se sluša, pa je tako i dandanas jedini hram posvećen Brahmi u čitavoj Indiji i u svijetu, upravo u ovom gradiću od nekih dvadesetak tisuća stanovnika na rubu velike pustinje Thar.

Savitrina je kletva osigurala Puškaru ekskluzivitet, zbog kojeg ga od pamtivijeka pohode rijeke hodočasnika koji se dolaze okupati u svetom jezeru, vjerujući da tako čiste svoju karmu od grijehova ovog i prošlih života. Svetost grada nameće i posebna pravila, kojih se svi, uključujući i brojne turiste, moraju neizostavno pridržavati.

Nema mesa, ima marihuane

U Puškaru je potpuno zabranjena konzumacija mesa (uključujući i riblje), jaja, te alkohola. Parovima se sugerira suzdržano ponašanje, kakvo i dolikuje svetom mjestu, no upravo se zbog te svetosti tolerira konzumacija bhanga, paste napravljene od lišća indijske konoplje. Otvoreno se nudi na jelovnicima većine puškarskih restorana, a prešutno su dopušteni i ostali derivati marihuane, na Zapadu proskribirane, a u Indiji svete biljke boga Šive.

Ovo u Puškar dovodi velik broj mladih bekpekera iz čitavoga svijeta, uglavnom potpuno indiferentnih prema duhovnoj dimenziji mjesta. To nije jedini turistički adut ovoga grada.

Očaravajući mir jezera, živopisna glavna ulica s nanizanim trgovinama prepunih raznoraznih radžastanskih rukotvorina, seljaci iz okolice, pustinjski nomadi, čitav kaleidoskop tradicionalno odjevenih kastinskih i etničkih grupa (primjerice Kalbelji, autohtoni Romi koji su u vjekovnu skitnju svijetom krenuli upravo odavde), kićena arhitektura ... i sve to u tipično indijski opuštenoj i srdačnoj atmosferi tek su neki detalji koji Puškar čine neodoljivo šarmantnim i fotogeničnim odredištem.

Kulminacija turističke i hodočasničke godine zbiva se za punog mjeseca u studenom na Kartik Purnimu, kada je po vjerovanju Hindusa najpogodniji trenutak za obredno kupanje u jezeru. U isto se doba u pustinji pokraj grada održava glasoviti puškarski sajam deva, najveći i najstariji stočni sajam na svijetu.