Kuba putovanja

Mnogo toga se u posljednjih 70 godina promijenilo na Kubi; Fidel Castro preuzeo je vlast, izolirao ju je od ostatka svijeta, stavio ključ u to nekadašnje omiljeno igralište bogatih i slavnih Amerikanaca, ali jedna stvar koja je svih sedam desetljeća ostala konstanta jest - klub Tropicana.

Najslavniji noćni klub na svijetu cijeli ovaj proslavio je svoj 70. rođendan, a slavlje je spektakularno kulminiralo kada je raskošnim showom odana počast klubu kakav je nekada bio, a kakav pokušava biti i danas, njegovim legendama, zvijezdama, nekadašnjim gostima, povijesti...

Državni dužnosnici i njihovi posebni gosti, 850 turista i drugih sretnika prisustvovalo je grandioznom homageu koji je uključivao raznovrsne nastupe slavnih “showgirls”, koje su pozornicom i među stolovima i palmama paradirale u perju, tangama, s kristalnim “lusterima” na glavama, te brojnih akrobata i muzičara.

Iz noći u noć, šest dana u tjednu, klub Tropicana pokušava održati i pokazati onaj stari sjaj koji ga je u prošlom stoljeću proslavio diljem svijeta. Iako danas u vlasništvu Castrove vlade, bez nekadašnjeg kasina koji je u četrdesetima i pedesetima bio jedan od ključnih dijelova kluba, on i dalje pruža vrhunsku zabavu, okus Kube i nezaboravni doživljaj. Ipak, činjenica jest da je to nekada davno bila posve druga priča.

Bogata povijest

Svoja vrata Tropicana je prvi put otvorila 30. prosinca 1939. godine, i to pod imenom El Beau Site u havanskoj četvrti Marianao u Villi Mini (vlasnice Guillermine Pérez Chaumont, poznate kao Mina), čije se imanje protezalo na 24.000 četvornih metara. No, zbog bujnog tropskog bilja koje je ukrašavalo cijeli prostor pod vedrim kubanskim nebom te davalo pravu tropsku atmosferu, a koje i danas stoji između stolova, kubanski impresario Victor de Correa, jedan od pokretača kluba, promijenio mu je ime u klub Tropicana.

Posljednja dva slova dodao je zbog Mine; Kubanke od koje je s partnerima Rafaelom Mascarom i Luisom Bularom unajmio vilu. Njih dvojica su i došla na ideju o mjestu koje će na jednom mjestu okupljati kabaret i kasino. De Correa, koji je do tada upravljao nekadašnjim bohemskim noćnim klubom Edén Concert, u vilu je stoga prebacio svoje plesačice, pjevače i muzičare te se pobrinuo za hranu i zabavu općenito, dok su Mascaro i Bular vodili brigu oko kasina.

Iako je klub polako, ali sigurno privlačio sve više gostiju, godine slave stigle su s Martinom Foxom, tamošnjim poznatim kockarom koji je u Tropicani počeo unajmljivati kockarske stolove, a naposljetku je isplatio de Correu i ekipu te preuzeo klub. S Albertom Ardurom bacio se na pravi posao, unajmio je najbolje arhitekte i dekoratere koji su ostaklili velik dio vrta nazvan Arcos de Cristal. Dio u koji stane 1700 gostiju, a koji su krasila velika stabla voća, dobio je brojne internacionalne nagrade za dizajn i arhitekturu.

Kraj jedne idile

No, onaj pravi, svjetski uspjeh klub je doživio tek s dolaskom američkih mafijaša Santoa Trafficantea Juniora i Meyera Lanskyja. Oni su zajedno s Foxom u klub doveli velika imena, angažirali još više glamuroznih kabaret djevojaka koje su diljem svijeta postale poznate kao “Goddesses of the Flesh” (u slobodnom prijevodu ‘Gole božice’).

Među zvijezdama koje su nastupale bili su i Celia Cruz, Paul Robeson, Liberace, Orfelia Fox, Carmen Miranda, Yma Sumac, a popis redovnih gostiju uključivao je Marlona Branda, Sammyja Davisa Juniora, Gretu Garbo, Édith Piaf, Ernesta Hemingwaya, Jimmyja Durantea, Piera Angelija, Mauricea Chevaliera. No, unatoč vrhnuskoj zabavi, zarada kluba najvećim se dijelom bazirala na kasinu koji im je dnevno donosio tada vrlo visokih 5000 dolara.

Martin Fox je 1956. godine čak stvorio i poseban “klub Tropicana turistički paket”, koji je uključivao povratni let avionom Cubana Airlines Tropicana Special, koji je kretao iz Miamija s američkim gostima Tropicana kluba i vraćao ih u četiri sata sljedećeg jutra na Floridu. Avion je bio opremljen barom koji je posluživao koktele, a putnike u Tropicana atmosferu polako je uvodio orkestar koji je svirao tijekom leta za sve one koji su bili dovoljno hrabri plesati u nebeskim visinama.

No, kubansko/američka idila umrla je nakon Castrove revolucije 1959. godine kada su svi hoteli i klubovi na Kubi nacionalizirani, a sve kockarnice, bordeli i striptiz-barovi zatvoreni zauvijek.

Preskupo za domaće

Unatoč tome Tropicana je preživjela, bez kasina doduše, pružajući turistima, i to uglavnom isključivo njima, zabavu života. Budući da karta, koja uključuje i večeru, stoji između 60 i 80 dolara, što je tri puta više od tamošnje prosječne plaće, većina tamošnjih ljudi ne može si je priuštiti. Kostimirani showovi, kabaret plesačice i nastupi big banda rezervirani su samo za Amerikance, Europljane i Japance koji si to mogu platiti.

- Tropicana spaja turizam s nacionalnom kulturom, i to je ono što mi izvozimo u svijet - našu kulturu bez ikakva poroka. Donosimo svu senzualnost koju Kuba ima - objasnio je direktor kluba David Varela.

Nakon Havane i N.Y. dobio svoju Tropicanu

Klub Tropicana imao je veliku ulogu u promicanju kubanske kulture diljem svijeta. Njujoršku Tropicana, noćni klub s latinskom glazbom, 1945. godine otvorila su dvojica kubanskih ugostitelja, braća Manolo i Tony Alfaro. Uskoro je postala jedno od najglamuroznijih odredišta u tamošnjem Bronxu.

U tadašnjoj hit seriji “Ja volim Lucy” (“I Love Lucy”) lik Ricky Ricardo, kojeg je glumio Kubanac Desi Arnaz, nastupao je kao pjevač i vođa benda u fikcionalnoj Tropicani na Manhattanu koja je poslije zaista sagrađena u Jamestownu u New Yorku. Brojni filmovi i serije Tropicanu, bilo američku ili kubansku, provlačili su kroz svoje priče; tamo su se okupljali glasoviti mafijaši i zvijezde, kao što je i bilo u nekadašnjoj stvarnosti tog kluba.

Kuba putovanja