NIJE uvijek lako nositi se sa stereotipima.

Najmanje s onima koji prate Francuze: najveći zavodnici i najveći snobovi. Dok se kao ljubavnici često stavljaju na vrhove ljestvica u Europi ili svijetu, o njihovoj reputaciji arogantnih napuhanaca pišu se knjige, blogovi, svakodnevno se otvaraju rasprave na internetskim forumima, na tu se temu mogu pogledati čak i predstave...

Stvaranju imidža pretencioznih i hladnih snobova najviše su, pak, pridonijeli Parižani, pokazalo je nedavno istraživanje političkog magazina “Marianne”. Ukratko, stanovnici francuske metropole arogantniji su, agresivniji, skloniji flertu, stresu, veći šovinisti i sebičniji od ostalih Francuza.

Zanimljivo je da 68 posto ispitanih Francuza ne misli da je bilo koja od tih karakteristika osobito negativna, a s obzirom da Parižani rade više, da su češće pod stresom i da više putuju od ostalih Francuza, smatraju da “imaju i zbog čega biti neugodni jedni prema drugima”. Parižani su svjesni svoje ozloglašenosti, tvrdi mladi francuski somelijer i pisac Olivier Magny, i sam – Parižanin.

Parižani uglavnom pronalaze prijatelje u ranom djetinjstvu, u školi i na fakultetu, a kasnije su rijetko zainteresirani za nova prijateljstva, tvrdi Magny
Puljanka i njezin susjed

– Parižani odrastaju, svjesno ili ne, s uvjerenjem o vlastitoj superiornosti. U Parizu je centralizirana politička, ekonomska, umjetnička snaga Francuske. “Uvoz” mozgova je stoga neizbježan. No, Parižani su elita zemlje – tvrdi Magny, koji uskoro objavljuje svoj prvijenac na francuskom i engleskom jeziku “Dessine-moi un Parisien” (Nacrtaj mi jednog Parižanina), u kojem okuplja niz blog-članaka na temu “kako dišu Parižani”.

Na stotinama blogova doseljenika u Grad svjetla mogu se pročitati neugodna iskustva s domaćinima. U jednom će se, pak, složiti svi: Parižani su hladni prema strancima. Ne samo vlasnicima putovnica drugih država, već i drugim Francuzima, pridošlicama iz provincija, a jednako će se odnositi i prema stanovnicima pariških predgrađa.

– Parižani jesu rezervirani, ali treba se uzeti u obzir da je ovo grad u koji ljudi dolaze iz čitavoga svijeta, a većina ih se u njemu ne zadrži dovoljno dugo. Stekla sam dojam da su Parižani zatvoreni u svoje krugove upravo kako bi izbjegli vezivanja s osobama koje će i tako, prije ili poslije, otići. Smatram da oni samo izbjegavaju ono što je njima nepotrebno, dakle, veze na kratki rok.

U početku, priznajem, bilo mi je teško ući u odnose s Parižanima, ali kada sam svojim ponašanjem dala do znanja da je Pariz grad u kojem namjeravam ostati, osjetila sam da se polako otvaraju prema meni. Čak se i moj susjed u stanu preko puta, ponosni Parižanin, sada nekako drukčije nasmiješi kad se sretnemo – ispričala nam je Tiana Maretić, Puljanka koja već pet godina živi i radi u Parizu.

Olivier Magny je svoje tumačenje o tome na koji način Parižani stvaraju i grade odnose grubo pojednostavio.
– Parižani su sretni sa svojim prijateljima. Oni ne trebaju nove prijatelje. Do svoje 23. godine pronalaze ih za čitav život, a dijele se u tri grupe: prijatelje iz djetinjstva, prijatelje iz škole i prijatelje s fakulteta. Dodajte tome još nekoliko prijatelja s putovanja i još nekoliko njih koje su upoznali na svojim izvannastavnim aktivnostima i imate ih sve – objašnjava ovaj bloger-pisac.

Britanac zaljubljen u Parižane

S obzirom da Parižani dosta rano zatvaraju krug prijateljstva, Magny je uvjeren da došljaci s njima ne mogu ostvariti dublje odnose od usputnih poznanstava, jer “nakon te dobi samo su provincijalci i stranci u Parizu raspoloženi za nova prijateljstva”.

Uz Magnya, još je jedan mladi Francuz, komičar Olivier Giraud, u klišejima o Parižanima pronašao inspiraciju za stvaranje. Trenutno ga se može vidjeti na daskama kazališta “Main d’Or”, s kojih strance i Francuze podučava “kako postati Parižanin u samo jedan sat”. To je, naime, i naslov one-man-showa, na kojem gledatelji mogu, kroz deset lekcija, naučiti kako se “pravilno” ponašati u Parizu, odnosno kako postati snob.

Uza svu aroganciju, drskost, odrješitost i ravnodušnost njegovih stanovnika, Pariz i dalje ruši sve rekorde posjećenosti. Zbog čega je tako možda je najbolje opisao Stephen Clarke, britanski novinar koji je proveo više od deset godina u Francuskoj, u svojoj knjizi “Français, je vous haime”: “Budimo iskreni, rugamo se Francuzima, ali u stvari ih volimo. Oni su arogantni, a mi bismo željeli imati tu samouvjerenost; oni su licemjeri, a mi im zavidimo na njihovoj snalažljivosti; oni su ‘stara garda’, a mi bismo željeli imati upola njihove elegancije...”