Putovanje u Indiju

U TRENUTKU KADA se avion u kojem sam, na sreću, prije nekoliko dana i sam bio, odlijepio od piste aerodroma Indira Ghandi i ispod sebe ostavio na 40-ak stupnjeva pregrijani glavni grad Indije, New Delhi, donio sam nekoliko važnih odluka.

Zakleo sam se da više nikada u životu neću reći ili napisati nijednu riječ o lijenosti hrvatskih ugostitelja, pljačkaškim tečajevima u mjenjačnicama ili kolonama na autoputu koji vodi prema Jadranu. Nikada više!
S druge strane, shvatio sam da ako među onih 250.000 Hrvata koji ovogodišnje ljetovanje planira provesti u inozemstvu, ima i onih koji namjeravaju put u Indiju, ti ljudi svakako zaslužuju upozorenje. Razlog? Boravak u Indiji daleko je od odmora i onaj koji baš ne mora tamo ići, bolje mu je zaobići ovu zemlju. Barem na onaj način na koji sam ja upoznao tu zemlju. Na vlastitu žalost, sam nisam zaobišao Indiju, iako valja priznati da sam zaobišao uobičajene turističke rute.

 A samo dva tjedna ranije, stvari su se činile drugačijima. Sjedio sam u indijskom veleposlanstvu u Zagrebu i čekajući vizu, listao brošure. Nudili su mi prekrasnu prirodu i duhovnost, Tajmahal i Gou.

Plan je bio jednostavan. Sletjet ću u Delhi i do Calcutte nastaviti vlakom. Nije baš klasični turizam, ali ipak... Imao sam osam dana na raspolaganju i tada još uvijek naivno smatrao da će se naći vremena i za posjet nekim drugim mjestima.

No, Indija je, sada mi se čini, imala sa mnom drugačije planove. Tajeći da sam novinar, doživio sam upravo ono što ta zemlja danas nudi, izvan tipičnih turističkih pravaca. A to pak ne bih preporučio ni najgorem neprijatelju. Prometni kaos, bilo da je riječ o vlakovima, taksijima ili zasebnom svijetu rikši, smog i nevjerojatna prljavština pomiješana s visokim temperaturama potenciranim smradom. Bijeda na svakom koraku i rijeke prosjaka koji žive i umiru na istim pločnicima.

>> http://etravelogue.net/

Šugavi psi i bolesne mačke, tisuće štakora koji su se odavno prestali bojati ljudi i milijuni vrana koje kopaju po smeću "začinit" će gotovo svaki prizor u toj zemlji. Iako u potpunosti van sezone, u vrijeme kada su monsuni prali pola države, a poplave odnosile stotine života, u Indiji sam, pored svega, doživio možda i najveću pljačku u svojem životu. A da ne bi bilo zabune, samo u posljednjih godinu dana hodao sam Bagdadom, pregovarao s Hamasom u Gazi i Hezbollahom u Beirutu, družio se s Kurdima na iranskoj granici i cjenkao se s beduinima u sirijskoj pustinji. Možda baš zato svoj prvi trenutak u New Delhiju nisam mogao prihvatiti nikako drugačije nego s potpunim gađenjem. Taksist, kojega sam angažirao da me prebaci do željezničkog kolodvora, jednostavno me izbacio ispred turističke agencije u predgrađu. Još uvijek pun strpljenja pristao sam pregovarati.

- Teško je ovih dana naći mjesto bilo gdje, sve je rezervirano, ali dobro. Za vas ćemo napraviti posebnu ponudu. Po posebnoj cijeni koja nije turistička. Evo, samo za vas, taksi do hotela, soba za večeras u New Delhiju i karta za vlak do Calcutte - 395 eura. Popust je uračunat! - nabrajao je agent dok je mene probijao hladan znoj. Pa zar u zemlji gdje je prosječna plaća manja od sto dolara, a čak ni istu ne zarađuju stotine milijuna ljudi?Realno, karta za vlak stajala je samo 60 dolara i to u najboljoj klasi spavaćih kola, hotel kakav su mi ponudili vrijedio je najviše deset dolara na noć. Taksi između njih maksimalno 25 kuna. Razlika između ponuđenog i stvarnog cijelih i nevjerojatnih 2379 kuna.

"Dobro došli u Indiju", poruka je s turističkog plakata koji se onako nakrivo zalijepljen pritom kočoperio na zidu iznad njegove glave. Na moj podsmijeh, čovjek je odgovorio ponudom da letim u Calcuttu za 550 eura ili pak da iznajmim taksista koji će me za dva dana i 1800 eura tamo prebaciti. "U autu bez klimatizacije, a ako hoćete i klimu to je 300 eura ekstra", objasnio mi je mudro uzimajući valjda petu hrvatsku cigaretu "samo probe radi". Trebam li uopće reći koliko sam bio sretan kada sam izjurio iz agencije i tamo ugledao onog lopova taksistu kako me ipak čeka. "Pravac kolodvor!", povikao sam. Približno dvije tisuće klošara, alkoholičara i narkomana dočekalo me ispred ulaza u zatvorenoj kolodvorskoj zgradi. To je najsiromašniji dio indijske populacije, a koja ćini veliku većinu, koju je indijski tehnološki bum zaobipao u velikom luku.

Od tamo je, s obzirom na to da se radnja mog horor filma događala iza ponoći, trebalo hitno bježati, što sam i učinio. Pravac prvi obližnji i naravno prljavi hotel, svađa s recepcionerom koji je odlučio na jednom mom noćenju zaraditi svoje tri plaće, pa provjera rezervacija za vlak. I zaista, sve je bilo popunjeno šest dana unaprijed. Jedino rješenje bilo je ukrcati se na vlak u gradu Agri, 270 kilometara udaljenom od Delhija. No kako tamo stići kada su i karte za taj pravac bile rasprodane?

Rješenje mi je ponudio jedan vozač na crno koji je svoj autić marke "Tata" ponudio za "samo 100 eura do Agre". Probijajući se između tisuća kamiona, čije su volane te noći na autocesti u većini slučajeva držale pravi kamikaze, u zoru smo se zaustavili u Agri. Navodno 15 minuta prekasno jer mjesta u vlaku više nije bilo. Umar je krenuo kući, a ja prvi puta i nipošto posljednji, poželio sjesti i plakati. Kada su me s kolodvora gotovo otjerali jer nisam imao kartu za vlak, a pronaći istu u tom nevjerojatno zapetljanom i korumpiranom svijetu indijskih željeznica moglo se samo u nekoj od agencija, morao sam put grada.

Plaćajući u nekom opskurnom uredu tri puta veću cijenu "iz usluge" prilično sam je lako nabavio i u konačnici, čekajući vlak, u Agri pronašao ni više ni manje nego Tajmahal. Naravno, da bi ga se vidjelo trebalo je proći kilometar i pol špalira džepara i prosjaka te na kraju platiti i ulaznicu skupu poput one za pariški Louvre, no od ovoga ipak nisam htio odustati.

I te večeri, konačno, susreo sam se s možda i najnevjerojatnijom željeznicom na svijetu - Indian Railway. Treba li uopće reći da sam odmah po ulasku u vlak shvatio da su moje mjesto prodali još nekome. Taj se neki brko od tamo nije želio pomaknuti ni za živu glavu i bio sam osuđen na premještanje u najnižu klasu. Kondukteri nisu bili od pomoći i svađa se svela na spominjanje najbliže rodbine. Svatko na svojem jeziku, ali kladio bih se da smo upotrebljavali jednake riječi. Kao jedino rješenje ponuđen mi je premještaj u vagon možda najsličniji onome u kojem se u Europi prevozi sitna stoka ili roba u rinfuzi. Tamo je zaspati bila opasna avantura. Stranac na podu s dvije zanimljive torbe i sve to narednih 24 sata koliko je trajao put do Calcutte.

Nudili su me kojekakvim pićima i jelom, a čim sam zadrijemao, ti isti ljudi, među kojima je bilo i žena i djece, pokušali su me opljačkati. Njihove ruke na mojim torbama vjerojatno nikada neću zaboraviti. Pogledao bi ih u oči i oni bi bez riječi micali ruke. Za pet minuta sve bi se ponavljalo. Nisam ih ništa razumio, ali bih se kladio da su se međusobno dogovorili kako me lišiti svega što imam. Kako je odmicala noć, situacija je postajala sve teža. Iza sebe sam već imao gotovo 30 sati bez sna i držati oči otvorenima, bilo je gotovo nemoguće. Kada sam, tako ležeći na prljavom podu, u jednom trenutku shvatio da se iz ovoga neću izvući bez posljedica, pokušao sam najstarijom metodom na svijetu - mitom. Lice onog istog konduktera razvuklo se u širok osmijeh. Pedesetak kuna u rupijima za njega je bilo bogatstvo i nekim čudom u pet minuta mi je pronašao krevet i dobrog susjeda.

Poduzetnik iz Calcutte Vikiram, sažalio se i jednostavnim mi riječima objasnio gdje sam to došao: - Od preko milijardu ljudi koji živi u Indiji, 90 posto su sirotinja. Većina njih spremni su na sve. Pljačka, bilo da je riječ o perfidnoj ili o običnom nasilnom prepadu, postali su naša svakodnevica. Kada im naiđe stranac poput tebe, to je prava poslastica. Najgora od svega je ipak korupcija, a tu prednjači policija. Još bi i preživjeli to što traže mito za svaku sitnicu, ali ako im ni to nije dosta, pretvaraju se u klasične razbojnike. Što god ti se ovdje dogodi, nipošto se ne obraćaj policiji - uputio me Vikiram i pritom mi pokazao svoj kofer lancima zavezan za krevet. Taj dragi čovjek ponudio mi je svoju zaštitu tijekom puta. Nakon svega proživljenog, svesrdno sam je prihvatio. Izlazio sam na stanicama, fotografirao sirotinju i bježao od istih koji su tražili novac za svaku sliku. Nisam jeo ni pio. Sve što su nudili bilo je prljavo, a sanitarni čvorovi u vlaku generalno neopisivi. I taj smrad....

Konačno, nakon 24 sata vožnje vlakom, Calcutta. Grad majke Tereze i prijestolnica Indije za vrijeme britanske vladavine na moje veliko razočaranje također nije nudila ništa dobroga. Hoteli srednje kvalitete tražili su po 250 dolara za noćenje. Oni samo malo jeftiniji bili su rupe u kojima je provesti noć poprilična avantura. Lutao sam gradom u taksiju, zapravo gušio se od ispušnih plinova koji, činilo mi se, više ulaze u njega no što izlaze van. Gdje god bi stali, auto bi okružilo nekoliko prosjaka i prostitutki. Ljudi bez ruku, retardirana djeca, kurve koje nude usluge i sve to usred grada i u pol bijela dana. Želudac mi se popeo u grlo i uzeo sam sobu u prvom hotelu na koji sam naišao. Taj "Astor" također nikada neću zaboraviti i to ne zbog laži na recepciji da je jedino apartman slobodan, pa ne mogu u sobu koja je jeftinija, već zbog bolova u trbuhu koje sam zaradio već prvim obrokom koji su mi servirali. I tamo su me pljačkali, od tečaja za promjenu novca, do cijena u hotelu, pa sve do izmišljanja kojekakvih poreza na sve što se nudi. Cijena bi u konačnici ispala najmanje 50 posto više od početne, što je konkretno ovisilo o pohlepi onoga tko naplaćuje.

Tri dana u Calcutti bilo je i više nego dovoljno kako bi moje mišljenje o zemlji pljačke, prevare i smrada dobilo sve potrebne potvrde. Rijeka Ganges, na koju su Indijci tako silno ponosni, nudila je prizore dovoljno strašne da bi na njoj mogao biti sniman kakav film o prirodnoj katastrofi. Preda mnom je bio vlak natrag za Delhi. Koliko god prljav i opasan, veselio sam mu se kao premiji na lotu. Iskušenja koja sam doživio na putu u Calcuttu, pripremila su me na sve scenarije tako da sam odmah po dolasku jednom od zbunjenih konduktera bez pitanja dao mito.

Isti je značio "krevet" i uvjetni mir. Kada sam došao u Delhi, odmah sam krenuo put aerodroma. Iako mi je let bio za 12 sati, smatrao sam da je moja lisnica tamo ipak najsigurnija. I prevario se. U aerodromsku zgradu nisu mi dali, a u putničkom loungeu, kako su predstavili običnu čekaonu koja više podsjeća na kolodvor u Nišu nego na aerodromski objekt, naplaćivali su ulaz. Trideset kuna za tri sata u prašini. Nakon što to vrijeme prođe, netko od osoblja uredno dođe do putnika i zatraži još. Ako se nema sitnog novca, novčanica koju se da onome koji naplaćuje postaje i konačna cijena jer nema vraćanja ostatka. Kako sam samo bio sretan kada sam ušao u avion. Osam dana u Indiji, od kojih sam četiri putovao, isto toliko se zgražao nad bijedom u Calcutti, te svo ono vrijeme koje sam žalio za Indijom iz brošura, teško me razočaralo. Možda i nikada nisam bio sretniji što dolazim kući.

Putovanje u Indiju