UZBEKISTAN SU posjetili prošlo ljeto. U tu srednjoazijsku zemlju koja je nekad pripadala nepreglednom Sovjetskom savezu otišli su, kažu, iz dva razloga: prvo, pozvao ih je simpatični kolega koji radi u Carlsbergu Uzbekistan, a drugo, još kao tinejdžerica, Nina je gutala strip Corto Maltese u kojem istoimeni kapetan, glavni lik, kroči Putem svile (glavnim trgovačkim koridorom koji je nekada povezivao Kinu i Europu) i koji svaki put posjeti grad Samarkand.- Meni se to onda činilo magičnim i kad nas je kolega pozvao u Uzbekistan, nismo oklijevali. Iz Beograda smo poletjeli za Istanbul, otamo za uzbečki glavni grad Taškent - kaže Nina Butić Ivanković, direktorica komunikacija Carlsberg Croatia, koja je na put otišla sa suprugom Davorom Ivankovićem.Već na graničnom prijelazu jasno je da se Uzbekistan teško može nazvati tranzicijskom zemljom, kažu Nina i Davor. Zatvorena je to zemlja, kažu, u kojoj je na granici oštar tretman s tvrdim službenicima i u kojoj je turizam potpuno u povojima.- Na aerodromu u Taškentu dočekala nas je ogromna gužva. Stotine ljudi trebalo je proći kroz vrata kakva imate u svojoj kuhinji. Tiskali smo se satima, dočekale su nas žene u bijelim kutama s toplomjerima u rukama. Same ti ga gurnu pod pazuh, svinjska gripa je bila u điru i ajde niz 30-ak metara dug hodnik u kojem smo se svi tiskali s tim debilnim toplomjerima - smije se Nina.Ubrzo nova avantura; vize su trebali podići na aerodromu, no nikog živog na šalteru.- Konačno se pojavi frajer, gleda one dolare koje mu dajemo, provjerava ih golim okom, a nema čovjek blage veze. Onda nas je natjerao da mu iskrcamo sve dolare koje smo imali pa će on izabrati novčanice koje su mu lijepe i koje želi - otkriva Ninin suprug Davor.Taškent ih je dočekao lijep i zelen. S guštom su obišli grad u kojem dominiraju parkovi, široke avenije i zgrade tipične sovjetske arhitekture.

Sve je tirkizno plavo

- Od sto automobila koje ćete vidjeti kako klize bulevarima, 98 ih je Daewoo. Zasigurno netko od autokratske predsjedničke familije ima veze s tim biznisom - kažu Nina i Davor.Novac su promijenili u predvorju hotela u Taškentu.- Čekam na šalteru na kojem su dvije žene, jedna spava, druga drijema, onda ova prva budi drugu, uglavnom dam ženi sto dolara, zatražim potvrdu, ona mi je izda i da svežanj novčanica. Kaže, to su najveći apoeni koje imaju. Kasnije smo doznali da ljudi uopće ne kupuju novčanike, nego te hrpetine novčanica uzbekistanskog soma vežu gumicom - otkriva Davor.Iz Taškenta su letjeli na drugi kraj zemlje, u grad Khivu. Let lokalnom kompanijom Uzbekistan Airways bio je više nego doživljaj.- Dočekao nas je prastari ruski avion Tupoljev iz 50-ih godina za koji ne znaš hoće li se raspasti sad ili za pet minuta i koji ti ne daju fotografirati. Avion se doslovce raspadao, strgana sjedala, na prozorima prastare zavjese, a strop aviona uopće nije imao pretinac za prtljagu, kao ni svjetlo, ni klimu - smije se Nina. - Najednom prije polaska aviona dolazi cisterna s vodom, čovjek uzima šmrk i krene mlazom vode po avionu, mislimo pere ga. Kaže stjuart: ‘Propeler se ne može sam pokrenuti pa ga diže mlaz vode’. Još kad smo vidjeli jumbo plakat domaćeg avioprijevoznika sa sloganom ‘Good luck’ nismo znali bismo li se smijali ili plakali - prisjećaju se.Dočekala ih je Khiva, poznata po islamskoj arhitekturi iz 15. i 16. stoljeća, sva u tirkizno-plavim keramičkim pločicama. Nauživali su se, kažu, šetnji prelijepom starom jezgrom koja vrvi autentičnim dućanima, kafićima i nezaobilaznim čajdžinicama. Pustinjska vrućina nije spriječila trgovce da na štandovima prodaju šubare, navodno dobro štite od vrućine - smiju se Nina i Davor.

Šatori usred pustare

Sljedeća destinacija bila je Buhara, poznata po predivnoj sakralnoj i svjetovnoj arhitekturi. Bazari, tržnice, džamije, medrese, poseban je užitak, kažu, osjetiti Buharu nakon koje su završili u jednom suludom nomadskom kampu usred pustare.- Kažem suludi, jer bi to trebao biti kamp koji će turistima približiti kako su nomadi živjeli. Desetak šatora usred ničega, ti ljudi ni ne natucaju engleski, tako da od njih apsolutno ništa nismo uspjeli saznati. Doveli nam neku izgladnjelu devu i magarčića, kao ajmo projahati đir. Lupa on po tom jadnom magaretu, surov je tamo život prema ljudima, pa surovo tretiraju i životinje - smije se Davor. Predvečer je došao neki tip, ponavlja čovjek “romantik diner, romatik diner”, nastavlja Davor, misliš imaju u programu neku romantičnu večeru za dvoje.- Kakva romantika, odveli nas u neku prostoriju s plastičnim cvijećem, njih 30 iz sela sjedi i jede neku ovčetinu s muhama - kaže Davor.Zadnji grad bio je Samarkand; oduševio ih je božanstvenom arhitekturom, zapljusnu te one tirkizne kupole, tornjevi, džamije, vodoskoci, Nina nije skrivala oduševljenje.

Somovi za dolare

Svoju su turu završili u hotelu u Taškentu u kojem su htjeli promijeniti uzbečki som u dolare. Dočekale su ih iste tete na šalteru, opet jedna spava, druga drijema, pa ova druga budi ovu prvu, ali ne mogu, kažu, promijeniti somove u dolare. Trebali su za to, kažu, uzeti dodatnu potvrdu kad su ono prvi put mijenjali novac.- Pa što nam niste ponudile - pitaju ih Nina i Davor začuđeno.- Niste ni pitali - glasio je odgovor.Slikoviti Uzbekistan, taj potpuno drugačiji svijet neće, kažu, nikad zaboraviti.

Republika Uzbekistan - putopis