DA BISTE od Hanoja, sadašnje prijestolnice Vijetnama, na sjeveru zemlje, stigli do Ho Ši Mina - kako se nakon 22-godišnjeg rata s Amerikancima i ujedinjenja koje je potom uslijedilo zove bivši glavni grad Sajgon, na krajnjem jugu - morat ćete neprekidno voziti 30-ak sati.

Ne zbog toga što su ceste loše, nego zato što je razdaljina između ta dva najveća vijetnamska grada, zbog neobičnog oblika te države, gotovo 1700 kilometara. Taj uzbudljivi put u zemlji koja se gotovo dvije tisuće kilometara proteže uz Južno kinesko more i koja je, negdje na sredini, oko velikog lučkog grada Dananga, u neposrednoj blizini nekadašnje demilitarizirane zone, na 17. paraleli, široka samo 50 kilometara, svakog će uvjeriti da je Vijetnam zemlja u pokretu.

Svi su u pokretu

Dojam o zemlji u pokretu pratit će vas posvuda u državi s gotovo 90 milijuna stanovnika, površinom pet puta većom od Hrvatske. Jednako na periferiji pretrpanog Hanoja, kao i u ušminkanom središtu Ho Ši Mina, razvikanoj Sapi s nadrealnim krajolicima rižinih polja ili na prilazima milijunskog Halonga, uz najveću vijetnamsku turističku atrakciju, zaljev Halong: milijuni motorkotača, pješaka, bicikla, rikši, autobusa, svih vrsta japanskih i korejskih automobila, ali i luksuznih skupih terenaca; sve je to u pokretu, neopisivoj gužvi i muvingu, tako svojstvenom jugoistoku Azije.

Nepregledna rižina polja koja se protežu od sjevera do juga učinit će Vijetnam drugim svjetskim izvoznikom riže, a plantaže kave na sjeveru, što je manje poznato, svrstat će tu zemlju, s obzirom na izvezene količine, odmah iza Brazila. Vijetnam koji je vodio duge i krvave ratove s nekoliko svjetskih sila, od Francuske, Sjedinjenih Država do susjedne Kine, nevjerojatno je brzo zaliječio rane i danas predstavlja jednog od potencijalnih “azijskih tigrova”, utrkujući se za svoj dio kolača koji su do sada uglavnom dijelili Tajvan, Hong Kong, Južna Koreja i Singapur.

Treba znati loviti miševe

Da nije bilo suludog eksperimenta komunističkih vlasti, koje su 1975., ubrzo nakon ujedinjenja zemlje, započele s ruskim modelom kolektivizacije u poljoprivredi i u nekoliko godina, koliko je trajao taj razarajući pokus, zemlju dovele na rub gladi, Vijetnam bi danas bio nekoliko godina bliže svojim azijskim takmacima.

U recesijskoj 2009. Vijetnam je bilježio stopu rasta od 5,3 posto (Hrvatska je imala isto toliko, ali s negativnim predznakom) i da nije sveprisutne korupcije, koja je čini jednom od najranjivijih država u okruženju kad je u pitanju ta pošast, zamah bi bio još snažniji.

Ulice Hanoja ili Sajgona (gotovo nitko od njegovih stanovnika ne upotrebljava službeni naziv Ho Ši Min), ili bilo kojeg drugog grada, gdje je sve nakrcano malim trgovinama, s obiljem robe, hrane i najrazličitijih proizvoda iz okolnih azijskih gospodarstava, zorno pokazuju kako je Vijetnam, deklarativno komunistička zemlja, prihvatio poslovnu filozofiju svog velikog, moćnog susjeda Kine: Neka cvjeta tisuću cvjetova. Nakon tvrdog opiranja kapitalizmu i neuspjeha planske privrede, stidljive reforme poznate kao “doi moi” uvjerile su tamošnju vlast u ispravnost teze da nije važno kakve je boje mačka, nego je bitno da lovi miševe.

Stotine tisuća malih poduzetnika, kojima je vlast u razvijanju biznisa dala prilično odriješene ruke, pokazali su prednost privatne inicijative, ali i njezinu tamnu stranu. Masa jeftine radne snage plaće je učinila više nego mizernim. U predgrađima Sajgona danas je mnogo kineskih tvornica gdje Vijetnamci rade za nadnicu od pet dolara dnevno. Plaća zvuči bolje kad se isplati u dongu, domaćoj valuti s mnogo nula, jer svatko tko mjesečno zaradi 150 dolara, postaje milijunaš. Stotinu i pedeset dolara, naime, vrijedi tri milijuna donga.

Bruto domaći proizvod po stanovniku je oko 2900 dolara, vrlo malo u usporedbi s hrvatskih 17.600. Ali Vijetnamci žive skromno - voze se motociklima, hrana je jeftina, privređuju i djeca. U petnaestak dana putovanja, od krajnjeg sjevera, gradića Lau Cai, na samoj granici s Kinom, do Delte Mekonga na jugu, nitko me nije povlačio za rukav i tražio novac. U Indiji, Nepalu ili Indoneziji takvo je što potpuno nezamislivo.

Ulice u središtu starog dijela Hanoja pretvorene su u tisuće mjesta gdje se, na krajnje jednostavan način, priprema hrana. Na svakom koraku kuha se nacionalno jelo pho-bo, ukusna juha s rižinim rezancima i govedinom, za koju se kaže da je izgradila naciju. Peku se ribe, pripremaju školjke i rakovi, hobotnice i lignje, kojih je zbog razvedene, tri i pol tisuće kilometara duge morske obale, u izobilju.

Čarolija mirisa

Cijele četvrti mirišu na hranu: na gradelama se prže ptičice, jedva nešto veće od vrapca, koje Vijetnamci zovu chim; iz woka se puši tjestenina pomiješana s mesom i povrćem; toči se rakija od riže iz boca u kojima su zmije i škorpioni; povrća je napretek; egzotične gljive mame svojim neobičnim mirisima koji se miješaju s aromom marona i vodenih kestena; patke iz marinade, premazane medom vise u izlozima; slasni mango, papaja i banane ne duže od palca - sve se to jede od jutra do kasne večeri. Anthony Bourdain u sjajnoj knjizi “Kuharovo putovanje - u potrazi za savršenim jelom” nije nimalo pretjerao kada je Vijetnam označio jednim od najpoželjnijih gastronomskih odredišta, a njihovu ponudu ulične hrane možda najuzbudljivijom i najraznovrsnijom na svijetu.

Neodoljivi roštilj

I sve se to događa na pločniku, pred vašim očima, uz obično plinsko kuhalo, minimum posuđa, nekoliko plastičnih tanjura i noževa te nezaobilazne štapiće. Premda sam se cijepio protiv difterije, tetanusa i hepatitisa i gutao tablete protiv malarije - prvih sam nekoliko dana zazirao od tako pripremljene hrane i samo udisao miomirise. Ali kad sam u blizini Sape naišao na roštilj na kojem su se pržile ptičice, kestenje, batata i jaja u ljusci, nisam mogao odoljeti. Za 20.000 donga - ili smiješnih šest kuna - slatko sam se najeo i sve zalio čašom najjeftinijeg piva na svijetu.

Vijetnamci su radišni, ljubazni i susretljivi. Potrudit će se da sve riješe: kad trgujete, začas će pronaći robu koju tražite, ako je slučajno nema na njihovu štandu. Možete se cjenkati, ali nekako nemate srca upuštati se u to kada vidite koliko je sve jeftino i koliko se ti ljudi trude da nešto prodaju. Žene sa slamnatim šeširima u obliku stošca i štapom na ramenu na čija su dva kraja obješene plitke posude s voćem ili povrćem, često i pripremljenim jelima koja valja samo podgrijati, neprekidno šeću ulicama, ne čekajući da kupac dođe k njima, one ga traže u hodu.

Tridesetogodišnji Ba Ngoc mašta da jednoga dana kupi automobil i vozi turiste od sjevera prema jugu. Toliko je sitan da ga ni vijetnamska vojska, s obzirom na nedovoljno kilograma, nije trebala. Njegova plaća turističkog vodiča više je nego skromna, ali ipak dovoljna da pokrije troškove skromnog života. Štedi novac od napojnica, ništa mu nije teško učiniti za gosta. Začas će vam pronaći hotel, odvesti vas u dobar restoran, pokazati sve što vas zanima.

- Da bih kupio polovni automobil kojim ću voziti turiste, moram jako štedjeti jer mi u banci neće dati kredit, s obzirom na to da ništa ne posjedujem što bih mogao staviti u zalog. A od roditelja ne mogu tražiti da jamče za mene - kaže.

Buduća turistička Meka

Turista će u Vijetnamu, bez sumnje, biti sve više, pa kad Ba Ngoc kupi automobil, neće brinuti za posao. Dok se od živopisnog gradića Hue, u središnjem Vijetnamu, vozite uzduž obale prema Hoi Anu, ostat ćete zapanjeni ogromnim, kilometarskim gradilištima budućih turističkih kompleksa koje grade svjetski poznati lanci, među njima Hyatt i Novotel. Predgrađa Hanoja i Sajgona okružena su green field investicijama, strani kapital utrkuje se u ulaganju. Nakon što je sredinom devedesetih ukinut 19-godišnji američki trgovinski embargo, u Vijetnam su nahrupili zapadni investitori, naročito nakon povijesnog posjeta Billa Clintona Hanoju, 2000. godine. Restoran Koto, u kojem je tom prigodom Clinton objedovao, postao je kultno mjesto brojnih turista, posebno američkih. Clintonova fotografija s osobljem restorana, u kojem pripremaju izvrsnu ribu iz rijeke Song Hong - što na vijetnamskom znači Crvena rijeka - postavljena je na počasnom mjestu na katu.

- Vijetnamci, naravno, nisu zaboravili ono što su im Amerikanci uradili - kaže Anh Nguyen. - Ali okrenuti smo budućnosti. Dobrodošli su gosti, nitko im ne pravi probleme kad dođu u Vijetnam.

Dio strahota koja su tijekom dugogodišnjeg rata s Amerikancima propatili može se vidjeti u Ratnom muzeju u Sajgonu. Za razliku od Hanoja, bivša prijestolnica Sajgon, kojoj su komunisti prvog dana nakon pobjede promijenili ime u Ho Ši Min, nazvavši ga po legendarnom revolucionaru i državniku, metropola je koja se izgledom ne mora stidjeti jednog Kuala Lumpura ili Džakarte. Suvremena zračna luka izvrsno je povezana s najvažnijim odredištima u regiji, ne samo s 50-ak boeinga i airbusa domaće aviokompanije Vietnam Airlines, nego i drugih prijevoznika.

- Sajgon je grad u kojem se rade veliki poslovi - kaže Ho Ngoc Thong, zadovoljan što je vlada omogućila privatno poduzetništvo. Desetmilijunski grad odnedavno je povezan suvremenom autocestom s Deltom Mekonga, odakle stiže obilje hrane. Ondje, u porječju i uz široko ušće te moćne, ogromne rijeke, koja izvire u Kini i na putu dugom više od 4900 kilometara protječe kroz Burmu, Laos, Tajland i Kambodžu, proizvedu je toliko da može prehraniti cijeli Vijetnam.

Zbog bijega u zatvor

Nakon pada Sajgona 1975. i povlačenja Amerikanaca, otac Ho Ngoc Thonga, kao časnik vojske Južnog Vijetnama, proveo je deset godina na robiji. Bilo je to teško vrijeme za mnoge stanovnike juga, posebno one koji su na bilo koji način surađivali s Amerikancima. Ho Ngoc Thong bio je jedan od “ljudi iz čamaca”, Vijetnamaca s juga koji su masovno bježali od komunističke strahovlade. Prvi se put, u skupini očajnika, čamcem pokušao domoći Indonezije ili Filipina, no presrela ih je ruska mornarica i vratila u Vijetnam. Drugi je put pokušao bježati preko Kambodže i Laosa, nastojeći se domoći Tajlanda, no opet su ga uhvatili i vratili pa je - zbog nelegalnog napuštanja zemlje - tri godine odležao u zatvoru.

Antagonizam juga i sjevera

To vrijeme sada je prošlost, no na jugu još se osjeća antagonizam prema sjeveru i po ulicama i na javnim mjestima zamjetno je manje crvenih partijskih zastavica, slika Ho Ši Mina i parola koje veličaju Komunističku partiju i njezine uspjehe u gradnji zemlje. Kult “ujaka Hoa” i dalje se pomno njeguje, ne samo na parolama poput one “Ti uvijek marširaš s nama, ujače Ho”, nego i u legendama o njegovoj asketskoj skromnosti i isposničkom životu. Ogromni kompleks u Hanoju, u kojem dominira njegov mauzolej, kamo stižu ekskurzije iz cijelog Vijetnama, čekajući u dugim redovima, izmiješani s radoznalim turistima, da bi vidjeli balzamiranog ujaka Hoa, mjesto je na kojem ćete čuti mnoge legende o nekadašnjem vođi. Radio je u skromnoj kućici bez sanitarnog čvora, samo s pisaćim stolom ispod slike Marxa i Lenjina i malim ležajem - pričaju vodiči - te povremeno izlazio do jezerca da bi nahranio ribe. “Pljesnuo bi rukama i one bi doplivale”, objašnjava vodič zapadnim turistima, a skupina Vijetnamaca stoji upravo na tom mjestu, iskušavajući hoće li i njihovo udaranja o dlanove primamiti ribe.

Otkrivene afere

Bez obzira na zaklinjanje u komunističke vrijednosti, Vijetnam prema ocjeni Transparency Internationala spada u sam vrh najkorumpiranijih zemalja svijeta. Dvojica novinara Nguyen Van Hai i Nguyen Viet Chien, u zemlji koja se ne može pohvaliti slobodnim medijima, bili su 2008. osuđeni na zatvorske kazne zbog otkrivanja afere u kojoj su visoki dužnosnici zloupotrijebili fondove za razvoj, trošeći mnogo novca na kockanje u europskim nogometnim kladionicama, umjesto da sredstva usmjere u gradnju cesta i mostova.

Vijetnam je sve više i društvo u kojem vladaju velike razlike, potpuno neprimjerene načelu od svakoga prema sposobnostima, svakome prema potrebama, koje je proklamirao Marx, čijim su slikama, uz one Lenjina i dakako Ho Ši Mina, i danas urešeni državni uredi i institucije.

Ipak, slika o toj prelijepoj, raznolikoj i nadasve dinamičnoj zemlji - zahvaljujući iznad svega njezinim srdačnim, pristojnim i dragim ljudima - ostaje uramljena snažnim, pozitivnim iskustvom kakvo je teško steći drugdje u tom dijelu svijeta