VELIKA je razlika između turista i pravog putnika: prvi put putuje da bi vidio nešto već milijun puta viđeno, a drugi je onaj koji je to viđeno davno prije toga otkrio, potom i zapisao kako bi turistu olakšao život.

U tu drugu kategoriju spada 27-godišnji pustolov iz Zaboka Hrvoje Ivančić, profesor povijesti, putopisac, freelance novinar, snimatelj, te režiser dokumentaraca.

Hrvoje je hrvatski Indiana Jones kojeg fasciniraju lutanja bez plana po prostranstvima Azije i Afrike, na koje najčešće kreće sam. Tek s vremena na vrijeme putem upoznaje slične svjetske Indiane, s kojima potom dijeli određene etape.

Pitati ga koliko je zemalja i kilometara prošao, posve je suvišno, putnicima takve brojke ionako ništa ne znače. Važnije je bilo saznati kako u današnja krizna vremena nađe financijsku bazu za ne baš tako pristupačna egzotična putovanja.

- Rekao bih da je to obična predrasuda. Putovati se može i s malo novca u džepu. Vara se onaj tko misli da za putovanje u manje turistički eksploatirane lokacije Azije ili Afrike treba puna vreća novca. Ako shvatite kako na neko vrijeme možete živjeti i bez komfora, slobodni od svega, tada vam jaka financijska konstrukcija uopće ne treba.

Putovao sam vlakovima, dijelio kabine s Rusima i Kinezima na putovanju Transsibirskom željeznicom, avionima, autobusima, kamionetima, čamcima, pješice, ali najdraže mi je autostopom. Tek na taj način upoznajete neku zemlju i ljude. Jedino sam u našoj zemlji uvidio strah ljudi od autostopista. Vani toga nema nigdje – kaže Hrvoje.

Spavao je, kaže, po jeftinim hostelima, ali i vrlo često i u hotelima s tisuću zvjezdica, preciznije rečeno u vreći za spavanje, pod golim nebom.

Imao je velik broj puta čast da ga ugoste domaći ljudi koje je upoznavao u svojim šetnjama. Prisjeća se kako je jednom u Turskoj upoznao čovjeka kojeg je nakon nekoliko mjeseci opet slučajno susreo u Pakistanu. Pokazalo se kako je on bio vrlo imućni poslovnjak kod kojeg je tjedan dana, kaže, živio kao bubreg u loju.

- Bila je to neviđena slučajnost koja pokazuje kako svugdje u svijetu žive ljudi otvorena i topla uma, koji će putnike nahraniti, napojiti i otvoriti im vrata doma. Zato kažem, putovanja nisu skupa ako volite nova prijateljstva i pomirite se s time kako komfor na ovakvom tipu avantura baš i neće biti vjeran pratitelj.

Nisam nikada želio prihvatiti samo ono što mi se nudi u turističkim brošurama. Cilj mi je bio putovati gdje me noge i želja nose, i na takav način, izravno s druma, shvatiti običaje, tradiciju i način života – kaže Hrvoje.

Dojmove, crtice, iskustva, poglede ne samo na uobičajeni život nego i na političku pozadinu rezimirao je u stotinama članaka i fotografija objavljenih u raznoraznim novinama i magazinima. Snimio je i putopis od šest polusatnih nastavaka “Put u Kathmandu”, koji prati šestomjesečno kopneno putovanje od Hrvatske do Nepala.

- Obožavam Pakistan i toplinu njegovih ljudi, ljepotu iranskih žena, ali i dramatičnost istoka Konga u kojemu vlada stanje kao da će rat buknuti svakog trena, evo samo što nije. Tu sam sreo našeg čovjeka, fratra misionara Iliju Barišića koji živi na rubu prašume. Pomaže ljudima, nema ništa, a ima sve na ovom svijetu.

Dva puta su me bezuspješno pokušali orobiti... Jednom sam u pustinji ostao bez vode, no pomogli su mi beduini kod kojih sam proveo tjedan dana. S ruksakom na leđima, šatorčićem, blokićem, mobitelom ili laptopom, ako ciljano idem na put zbog pisanja reportaža, te s malo robe, hrane i obvezno puno vode, živim taj moj odabrani život. I pozivam sve one koji mi se žele pridružiti da se jave – kaže Hrvoje Ivančić.