MOGLO BI bit’ da je lakše umrit, nego ljudima reć’: Oprosti.

Pjevao je tako Gibonni prije nekoliko godina, a sad se pokazalo da je pjevao proročanski. Kanadski psiholozi su naime objavili u Psychological Scienceu svoje istraživanje koje je pokazalo da se u prosjeku ispričavamo četiri puta tjedno, ali puno se više ispričavamo neznancima, nego intimnim partnerima ili članovima obitelji.

Navika na bliskost

Na strance u našim životima otpada 22 posto isprika. Slučajno ste nekog ćušnuli laktom u prolazu? Okrenuli ste se i skoro se sudarili s osobom iza vas? U sličnim situacijama tako nam je lako reći “oprostite” ljudima koje uopće ne poznajemo. Ali, roditeljima, braći ili sestrama ispričat ćemo se jako rijetko. Od svih isprika koje u godinu dana izgovorimo, samo sedam posto isprika je adresirano na obitelj. Zašto? Pa kako se čini, razlog je isključivo taj što su oni naprosto članovi obitelji, odviše bliski da bismo uopće osjećali potrebu da im se ispričamo. Životni i intimni partneri su prošli malo bolje od roditelja, na njih otpada 11 posto naših isprika. Na pitanje zašto se ispričavamo partnerima, među zanimljivim odgovorima koje su ponudili muškarci našao se jedan za kojeg ne znamo da li je više smiješan ili tragičan.

Osjećaj krivnje

“Ispričavam se da prekinem dramu i agoniju”. Ili, da pojasnimo: Ispričavam se ne zato što mi je zbilja žao ili zato što sam shvatio da sam pogriješio, nego ne mogu više slušati o tome kako sam kriv, pa okej onda: Žao mi je!

Oni koji najviše profitiraju, barem kada je riječ o isprikama, su naši prijatelji. U 46 posto slučajeva se ispričavamo upravo njima. Zašto ćemo najviše prijateljima priznati da smo u krivu i za kanadske psihologe koji su proveli istraživanje ovo je pitanje ostalo neodgovoreno, kao što je ostalo neodgovoreno zašto nam je teško ispričati se onima koje volimo.

Znak slabosti

Očekivano, zaključili su da se žene ispričavaju više nego muškarci. Senzibilnije su, a i pokazivanje kajanja ili žaljenja ne doživljavaju tako dramatično kao muškarci. Oni isprike doživljavaju kao znak slabosti, te su previše ponosni da bi priznali da su pogriješili, da su krivi.

Poznati psiholog Rabbi Shmuley tvrdi da ispričavanje i priznavanje krivnje ne bi trebalo dijeliti na spolove, već karaktere. Kako ističe Shmuley, samo ljudi koji su vrlo samouvjereni i vjeruju u sebe mogu se bez problema ispričati onda kada se to od njih očekuje.

- Oni kojima je teško se ispričati uglavnom su nesigurne osobe s manjkom samopouzdanja. Potpuno je krivo misliti da je isprika znak da niste dobra osoba, pa čak i da ste krivi. Svi ljudi griješe, tako da isprika ne znači automatski i krivnju - kaže Shmuley. Da bi vam bilo lakše ispričati se, savjetuje Shmuley, pokušajte u ispriku ubaciti i neku dozu humora i malo se našaliti, jer ćete time i umanjiti neugodnost isprike, ali i sebi olakšati situaciju.

Nemojte odugovlačiti

Osim toga, nemojte odugovlačiti s isprikom. Što dulje čekate, sve je teže. I još jedan savjet. Kada kažete “žao mi je”, tu stanite. Nemojte ni slučajno ubaciti “ali”, jer time umanjujete značaj i važnost isprike, te u konačnici to i ne zvuči kao isprika. Znate li što je gore od toga da se uopće ne ispričate? Kada kažete: “Žao mi je, ali znaš, ni ti nisi bila baš fer”. Ukoliko se tako mislite ispričati, radije nemojte ništa ni pokušavati, jer ovo je najgori mogući izbor.