Usamljenost u braku

Biti sam samo znači biti sam. Biti usamljen znači biti nesretan zbog samoće - citirao je naš optimistični životni trener Nenad Maljković svog američkog kolegu Bearsa Kaufmana (Barry Neil Kaufman).

Riječ je o kvantiteti, a ne o kvaliteti odnosa, utvrdio je američki neuroznanstvenik John. T. Cacioppo, professor na čikaškom sveučilištu, koji se problematikom ljudskih odnosa bavi već 30 godina, autor je brojnih istraživanja, a s kolegom Williamom Patrickom napisao je i knjigu “Loneliness” (Usamljenost). On otkriva da je osjećaj usamljenosti mnogo jači osjećaj od stvarne, fizičke izolacije.

>> Savjeti za usamljene

Usamljenost, osjećaj koji nas ponekada razara, ne ovisi o tome s koliko osoba dnevno komuniciramo ili prema koliko osoba imamo neku vrstu obaveze. Mnogo je važnije kakav odnos imamo sa sobom, a potom s jednom ili stotinu drugih živih bića. Interakcija s drugim osobama nam je potrebnija nego što smo najčešće svjesni.

Ernest Hemingway je zapisao da nitko nije otok za sebe, a davno, davno Aristotel je napisao da je čovjek je društveno, političko biće, a ako je samo sebi dovoljno, tada je ili zvijer ili bog. Čovjeku je potrebno druženje, razumijevanje drugih, empatija i osjećaj da nekome ili nečemu pripada. Ipak, kako govori Nenad Maljković, određenom broju samoća odgovara.

- Nama ostalima potrebni su ljudski kontakti. Uostalom, i naš najbliži životinjski srodnik živi u čoporu - dodao je.

Profesor Cacioppo je nedavno objavio svoj rad u kojem nastoji pobiti dugogodišnju teoriju o sebičnom genu, odnosno teoriju Richarda Dawkinsa iz 1976. godine, prema kojoj je ljudsko biće prirodno sebično. Jer, objašnjava profesor Cacioppo Dawkinsovu teoriju - ako se ljudski geni ponašaju sebično, njihov “vlasnik” čovjek nema drugog izbora nego da i sam bude sebičan.

Profesor Cacioppo, međutim, vjeruje da čovjek, a s njim i njegovi geni, može preživjeti i razvijati se kada je u socijalnom kontaktu s drugima.

Svoju teoriju potkrijepio je upravo činjenicom da osjećaj usamljenosti postoji te da nam ga priroda nije nametnula kako bi nas nepotrebno mučila ili kažnjavala, nego da bi nam signalizirala “opasnost”. Osjećaj usamljenosti čovjeku je prirođen još iz davnina, kada je onaj koji se nalazio sam u divljini bio u mnogo većoj opasnosti od onih “u čoporu”.

Zato nas, pojednostavio je Cacioppo, taj osjećaj potiče da promijenimo postojeće stanje (udružimo se, stvorimo neku zajednicu ili naprosto družimo) kako bismo sebi i svojim genima osigurali opstanak. Ukratko, osjećaj usamljenosti postoji da bi nas zaštitio od izolacije.

Usamljenost za mnoge može biti pozitivno iskustvo - odlučujemo da ćemo nešto popraviti u svojem društvenom životu. Možda se više posvetimo postojećim prijateljima, članovima obitelji ili kolegama, ili pak odlučimo prekinuti prijateljstva koja nas više čine jadnima nego ispunjenima. Profesor Cacioppo dodaje i kako oni koji vrlo lako i često postaju usamljeni imaju svoju pozitivnu ulogu u društvu jer stalno druge potiču na druženje.

Nenad Maljković spominje još jednu vrlo važnu činjenicu: da ljudski odnosi imaju rok trajanja pa raspad prijateljstva, veza i brakova, ali i nekih međuobiteljskih odnosa nitko ne treba gledati kao svoj neuspjeh. Zato, kaže, treba biti otvoren za nova poznanstva.

- Potpuno je prirodno da se osobi koja se razvija postupno mijenja krug poznanika i prijatelja, i to najčešće bez konflikata. Sve se strahovito brzo mijenja i svi odnosi, osim odnosa roditelj-dijete, imaju svoj rok trajanja te treba ostati otvoren prema činjenici da se odnosi mijenjaju. Treba pustiti da se raspadne ono što se raspada i pustiti nešto novo u svoj život - savjetovao je Maljković.

Internetske socijalne mreže poput Facebooka, Twittera ili “chatanje” preko maila mogu biti destruktivne za naš društevni život. Kako? Tako što ćemo ih koristiti umjesto stvarnih, fizičkih susreta. Mnogo toga ovisi i o načinu korištenja interneta. Ako nam služi za dogovaranje sastanaka, tada će nam biti od velike koristi, a ako se družimo samo on-line, tada će nas još više otuđiti od drugih.

Zašto su ljudi sve više usamljeni i kako je to uopće moguće u gradovima u kojima svaki dan možemo sresti stotine drugih? Nenad Maljković vjeruje da je riječ o našem osobnom zaštitnom mehanizmu.

- Socijalna toplina i međuljudski kontakt nešto je što može nastati samo ako ti sam tome daš šansu. U gradovima s mnogo različitih pojedinaca bojimo se da ne bismo bili izloženi nekoj ‘krivoj’ vrsti ljudi, to je naš obrambeni mehanizam.

No, sasvim sigurno svatko od nas može pronaći ljude kojima je jako sličan - objašnjava i savjetuje Maljković te dodaje kako si usamljena osoba sama podiže zidove, za što, zapravo, nema nikakvog razloga. Uostalom, kaže, stvarati socijalne kontakte nije teško.

Ako se ispod osjećaja kronične otuđenosti ili usamljenosti skriva neki drugi problem, poput anksioznosti, depresije, nepreboljene traume i slično, pojedinac može odahnuti čim shvati da ni u tome nije sam na svijetu. Svakako postoje milijuni drugih sa sličnim iskustvima, kao i oni koji su ovdje baš da bi pomogli.

Živimo zajedno!

- Osobno smatram da je potpuno neprirodno da čovjek živi sam, rekao je Nenad Maljković, koji je ove godine zajedno s prijateljima pokrenuo pilot projekt Urbano zajedničko kućanstvo, jedinstveno te vrste u Hrvatskoj, a o kojem se čitatelji mogu dodatno informirati ili priključiti na Facebook grupi Urbano zajedničko kućanstvo.

Riječ je o inicijativi o stvaranju zajedničkog kućanstva osoba koje niti su u rodbinskim vezama, niti su u braku, a svakome će biti omogućena privatnost, kao i mogućnost druženja u zajedničkim prostorijama. Ova hvalevrijedna ideja trenutno je u fazi pregovaranja o najmu kuće, kaže Maljković, a koji je u jednoj rečenici bio utvrdio prednosti ovakvog zajedničkog kućanstva: “Mi jednostavno želimo živjeti udobnije, zabavnije i jeftinije”.

- Najčešći način organizacije stanovanja jest da se stanuje s užim članovima obitelji, a kada dođe do razaranja, stanovanje se svodi na samački život ili samohranog roditelja. To je najgori način žiovta, puno je prirodnije živjeti u većoj grupi s više odraslih.

Mnogo je teže živjeti sam, i mnogo su veće šanse za nezadovoljstvo i nesreću. Prema njemačkim statistikama najzaduženija kućanstva su upravo samačka priča Maljković, ali i dodaje da postoje oosbe kojima odgovara da žive potpuno sami, no, smatra da je veći broj onih kojima to ne odgovara.

Usamljenost u braku