Zagi Univerzijada

Prvo veliko sportsko natjecanje u Hrvatskoj, Mediteranske igre 1979. godine, održavalo se upravo u gradu u ko­jem se otvorilo i ovo zadnje - u Spli­tu.

Duh, ljepotu i tradiciju Meditera­na u liku ugrožene životinjske vrste sredozemne mevjedice kojoj su na­djenuli ime Adriana uhvatio je slo­venski dizajner Oskar Kogoj, a ide­ju je dao Jacques Cousteau. Kako je u to vrijeme medvjedica već bila rijetkost, a nije postojala dobra fo­tografija, ni film koji bi dizajneru po­mogli pri radu, unajmljena je ekipa ljudi koji su tragali za njom.

Adria­na je na kraju nastala na temelju priča i angažmanom dizajnerove mašte. Ime je izabrano preko natje­čaja, kumovao mu je Miljenko Smo­je, a Kogoja je odmah podsjetilo na ljepotu dalmatinskih žena. Pomalo i utjecaj njegove majke rodom iz Dal­macije.

- Adrianu su odmah svi zavoljeli. Ona je u isto vrijeme lik žene i med­vjedice. Pojavljuje se u tradiciji svih mediteranskih naroda kao sirena. Li­jepa, misteriozna, vidiš je i ne vidiš - objašnjava Kogoj te se prisjeća i 120 skulptura Adriane izrađenih u različitom kamenu iz svih medite­ranskih zemalja koje su poklonjene predsjednicima 120 država sudioni­ca.

Onu Titovu, izrađenu u kraškom kamenu na crvene i bijele pruge, prije nekoliko godina vidio je i na njegovu stolu na Brijunima. Adriane se prisjetio i priznati hrvatski dizaj­ner Boris Ljubičić koji je u to vrije­me, kao autor znaka Mediteranskih igara, imao funkciju art direktora ci­jelog programa. Mimo natječaja ko­ji nije uspio povjerio je dizajn ma­skote slovenskom kolegi Oskaru Ko­goju.

Tri puta na natječaju

- Zanimljivo, nisam osobno pozna­vao Oskara, ali sam vidio njegove drvene igračke za Ciciban iz Nove Gorice i to je bilo dovoljno za moju odluku koju nisu baš svi poduprli. Bi­la su to teška vremena: primjerice moj znak igara je tri puta išao na natječaj da bi napokon pobijedio te postao univerzalnim znakom svih budućih mediteranskih igara.

Ani­macija za televiziju je završila na stolu Joška Marušića u Zagreb fil­mu. No taj crtić baš i nije slijedio di­zajn po Oskarovu i mom konceptu - objasnio je Ljubičić, autor mnogih vizualnih rješenja sportskih natjecanja, među ostalim i maskote Prvenstvo Europe u atletici u Splitu 1990.

Vučko u svim oblicima

Slučaj je opet htio da i sljedeći pripadnik životinjskog svijeta, iskorišten kako bi donio sreću sportašima, bude zaštićena vrsta. Zimske Olimpijske igre 1984. godine u Sara­jevu bile su i ostale najveće sportsko natjecanje održano u regiji i “rodile” su Vučka, malog, smeđeg vuka s crvenim šalom oko vrata i skijama u šapama.

Dizajnirao ga je Joža Trobec, slovenski dizajner i ilustrator, a među šest finalista - vjeverica, janje, planinska koza, dikobraz i snježna pahuljica - čitatelji jugoslavenskih časopisa izabra­li su upravo vuka. Simpatični je vuk dobio i raširene prste u obliku slova “V” (simbol pobjede) i zub koji je, međutim, dogovorno naknadno uklonjen. Iako su se u početku pojavile polemike oko toga krije li Vučkov pomalo zločesti pogled zlu ćud koja se ni s dlakom ne mijenja, uskoro se svima uvukao pod kožu.

Dvadeset godina poslije Vučko je doživio revival. Na Baščaršiji su se ponovno našle majice sa Sarajlijama najdražim likom. A za vrijeme i nakon Olimpijskih igara Vučka je bilo u svim oblicima, od Kraševih kalendara do 30 filmića koje je animirao Nedjeljko Dragić, jedan od doaje­na zagrebačke škole crtanog filma koji danas živi u Münchenu.

- Vučko je u crtićima bio smotan, simpatičan i običan kako bi se gledatelji mogli s njim identificirati - objašnjava ilustrator te dodaje da tada nije mogao izbjeći utjecaj politike. Napravili smo špicu u kojoj Vučko izviri kroz pahulju i zapjeva “sevdalijski” samo jednu riječ - Sarajevo - sjeća se Dragić.

Autor glazbe bio je Kemal Monteno, a Vučku je glas posudio Zdravko Čolić. Više instancije tjerale su ga da napravi drugu verziju jer im se ova činila premuslimanskom. Nije popustio. Sevdah je ostao i posli­je doživio uspjeh. Na natječaju za maskotu Olimpijskih igara u Sarajevu sudjelovao je Ljubičić koji se također sjeća političkih razmirica.

Zagi u političkoj kontroverzi

- Prve Olimpijske igre u bivšoj državi nakon natezanja oko znaka Igara izrodile su kr­voločna vuka s nadimkom Vučko. U natječaju oko znaka bio sam drugi, a prva je na­grada poništena zbog plagijata i nikomu ništa.

Zanimljivo, u svom sam prijedlogu za maskotu imao ovcu, a kad ondje - komisija odabrala vuka - rekao je Ljubičić te do­dao kako organizator nije unaprijed odredio motiv pa su jadni autori igrali lutriju i u slučaju teme i njezina oblikovanja.

Tri godine nakon toga 9. srpnja 1987. godine svečanim otvorenjem na stadionu Ma­ksimir počinje do tada najveća sportska manifestacija u Zagrebu - Univerzijada. A s njom je doskakutala i plava vjeverica široka osmijeha, maskota tih 14. studentskih ljetnih igara.

Na spomen njezina imena vjerojatno mnogima u glavi odmah krenu gla­sići Trešnjevačkih mališana: “Zagi, Zagi, Zagi, za Zagreb, za svijet. Zagi, Zagi, Zagi, za Zagreb nek’ se čuje. Zagi, Zagi, Zagi, za mladost za let za Zagreb pjesma tu je.” Likom Zagija za Zagreb i svijet pozabavio se opet Dragić, no i politika.

Nezgodno slovo

- Kada su mi dali da radim dizajn za maskotu Univerzijade, već je izabrano ime i lik. Ali, naravno, kao i svugdje, i tu je uvijek bilo politike. Zagija sam zamislio s tradicio­nalnim šestinskim šeširem kao simbolom Zagreba. No budući da je oko šešira hrvat­ska trobojnica, tu se javio problem - govori ilustrator. Zatim je okrenuo vrpcu da sim­bolizira jugoslavensku zastavu.

No kako su se svi u to vrijeme bojali reakcija onih dru­gih, vrpca je na kraju postala žuta. To sam napravio da ne bude gužve i da ljudi ima­ju manje problema - objašnjava danas Dragić. Koplja su se lomila i oko znaka Univer­zijade.

Zbog nezgodnog slova “U” koji je htio upotrijebiti u znaku, što je bio uvjet, pri­sjeća se Ljubičić, tiho je prokazan, a njegov projekt odbačen. Znak koji je poslije Za­gi nosio oko vrata zapravo je kompromisno rješenje, na pola puta između Univerzija­de i Yugoslavije pa su neki cinično Univerzijadu u Zagrebu nazivali Ipsilonijada.

Zagi Univerzijada