Laparoskopska operacija

LAPAROSKOPSKA KIRURGIJA ili minimalno invazivna kirurgija pojavila se još 1970. godine u ginekologiji, a 1987. godine učinjena je prva laparoskopska operacija odstranjivanja žučnjaka.

Izuzetno dobro prihvaćena metoda od pacijenata, ali i od liječnika postala je standard u kirurgiji. U početku su samo odabrani pacijenti imali priliku biti podvrgnuti operaciji tom novom tehnikom, a danas, 20-ak godina kasnije, rijetki su oni koji se operiraju "klasično". Svakako, tomu je pridonijela i moderna anesteziološka tehnika, kojom se praktički svaki pacijent može uspješno anestezirati i biti podvrgnut nefiziološkim promjenama tijekom operacije.

Prvo, u trbušnu šupljinu, na početku operacije, insuflira se plin CO2 kako bi kirurg u abdomenu imao veći manevarski prostor i bolju preglednost organa. Ta pojava naziva se pneumoperitoneum i posljedica je povećanje tlaka u trbuhu, što može utjecati na protok krvi kroz unutarnje organe, posebno na bubrege i jetru. Drugo, pritisak na želudac može izazvati vraćanje želučanog soka u usta, pa u dušnik i pluća, što bi bilo pogubno za pacijenta. Treće, položaj tijekom operacije je ili s podignutim ili spuštenim gornjim dijelom tijela, tako da dolazi do promjene u disanju i cirkulaciji.
Zadaća anesteziologa je da svojim znanjem i tehnikom kompenzira poremećaje koji mogu nastati u tijelu. Prije svega, izborom anestetika i oblika anestezije. Kod laparoskopske kirurgije u obzir dolazi samo opća anestezija, s potpuno relaksiranim pacijentom. Osim što je to lakše za kirurga, na taj način omogućava se anesteziologu da mijenja jačinu i broj udaha i izdaha pacijenta, da održava pluća dovoljno napuhanim kako bi se spriječile postoperativne plućne komplikacije.

Nadalje, anesteziolog mora pratiti koncentraciju CO2 u krvi tijekom operacije jer se plin iz trbuha resorbira u krvotok. Visoka koncentracija CO2 izaziva acidozu, kiselo stanje organizma i potencijalno je letalna. Anesteziolog u svakoj sekundi monitorira rad srca i krvni tlak, koncentraciju kisika i CO2, količinu zraka u plućima i rastezljivost pluća, koncentraciju anestezioloških plinova u tijelu. Svi ti parametri moraju biti u granicama normale.
Iako većina ljudi danas lako podnosi takve promjene, jer laparoskopske operacije doista su elegantne i kratko traju, postoji i grupacija pacijenata koja se ne može podvrgnuti takvim zahvatima. Pri tome se misli na bolesnike koji boluju od teških bubrežnih, jetrenih ili plućnih bolesti, kod kojih bi možda pneumoperitoneum bio itekako štetan.

Anestezija za laparoskopske zahvate malo je zahtjevnija za anesteziologa od opće anestezije za klasične operacije, jer se radi u promijenjenim uvjetima koji su nefiziološki za pacijenta.

Razvoj kirurgije ne može se zamisliti bez anestezije koja ga prati. Iako u sjeni kirurgije, anestezija je jedna od struka koja je doživjela velik procvat u zadnjim godinama 20. stoljeća, uvođenjem sve boljih i sigurnijih anestetika, a da ne govorimo o izvrsnim mogućnostima monitoringa.
Treba istaknuti da nakon laparoskopske operacije pacijent ne samo da ima znatno manju potrebu za analgeticima, nego se i vrlo brzo vraća normalnim aktivnostima. I tu je značajna uloga anesteziologa, da smanji postoperativnu bol, mučninu i povraćanje. Postoje lijekovi koji izvanredno blokiraju te neugodne nuspojave i od kojih pacijenti više ne bi smjeli trpjeti. Anesteziji se danas dodaje izraz perioperativna medicina, jer se brine za pacijenta prije, tijekom i nakon operacije.

Minimalno invazivni zahvati zahtijevaju maksimalno pažljivog i kirurga i anesteziologa, da bi pacijent imao kratak i maksimalno ugodan boravak u bolnici.

Laparoskopska operacija

GORILOPEDIJA - ZDRAVLJE