Psihijatrijska pomoć

Profesija psihijatar

AKO IMATE neke oblike psihičkih smetnji, pod stresom ste, od nečeg strahujete, depresivni ste, tjeskobni, imate obiteljskih, bračnih problema ili problema na poslu, koje dulje pokušavate prebroditi, a ne uspijevate, zacijelo ste shvatili da vam je potrebna pomoć, informacija, savjet ili liječenje.

Ne brinite, vrijeme je za nove prijatelje. Oni su psihijatri i u 21. stoljeću njihov posao bit će među najtraženijim. U Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO) upozoravaju da je došlo stoljeće duševnih bolesti, a od mentalnih poremećaja u svijetu već sada pati 450 milijuna ljudi.  Po učestalosti su na četvrtome mjestu, a predviđa se da će do 2020. godine od depresije bolovati više osoba nego od primjerice raka ili srčanožilnih bolesti.

Depresija i anksiozni poremećaji su najčešći duševni poremećaji i spadaju među najučestalije bolesti u Hrvatskoj od kojih pati više od 400.000 Hrvata. Nažalost, velika ih se većina ne liječi i ne traži pomoć. No ipak je ohrabrujuće što se posljednjih godina ipak sve više oboljelih odvažuje potražiti pomoć psihijatra.

Oni pak kažu da je našu zemlju, kao i mnoge druge zemlje u razvoju, zapljusnula prava epidemija psihičkih poremećaja i na 'psihijatrijskom kauču' završava sve veći broj osoba pod stresom, otuđenih, nemoćnih i razočaranih. Kako im psihijatri pomažu, što im savjetuju i kako se oni sami nose sa sve većim brojem pacijenata, istražili smo razgovarajući s troje zagrebačkih psihijatara okupljenih u privatnoj poliklinici 'Pet plus'.

Ta poliklinika nastoji kroz prvu skupnu psihijatrijsku praksu u Hrvatskoj na jednom mjestu pružiti pomoć u rješavanju što većeg broja psihičkih problema. Psihičke poremećaje poput depresije, anksioznosti, psihotične poremećaje, psihogerijatrijske slučajeve te probleme ovisnosti, nastoje izliječiti ili ublažiti lijekovima, individualnom, grupnom (bračnom i obiteljskom), podrškom i savjetovanjima.

- Sve je više ljudi koji imaju neki psihički problem, od suočavanja s bolešću, gubitka radnog mjesta i bračnih problema,  problema s djecom koja su sve više ovisna o drogama, internetskim igricama, kockanju i sve otuđenija od vršnjaka. Sve više na psihičke tretmane dolaze i homoseksualne osobe kojima treba pomoć u suočavanju s okolinom. Neke pošalju internisti zbog raznih, naizgled tjelesnih simptoma, za koje se kasnije pokaže da su izazvani stresom - kaže psihijatrica dr. Mirjana Orban ističući da će od oko pet do 15 posto populacije doživjeti barem jednu depresivnu epizodu tijekom života.

- Način života i brzi tempo doveli su do toga da sve manje međusobno komuniciramo. Dugotrajnija otuđenost može dovesti do pojave nekih psihičkih simptoma. Nekima je sat vremena razgovora s psihijatrom dosta da povrate životnu snagu i optimizam, drugima treba puno više. Nekima, nažalost, i ne možete pomoći. Primjerice, nedavno mi je bio jedan tata koji kada je njegovo dijete u školi na testu za drogu ispalo "približno pozitivno" nije znao što da radi. Naravno, školska ga je sredina odmah diskriminirala, iako je evidentno da testiranje nije obavljeno na pravilan način. Ne može biti test približno pozitivno. Ili jest ili nije - objašnjava dr. Orban.
Mnogi su je upoznali kao psihijatricu specijaliziranu za liječenje ovisnika jer je dugogodišnja voditeljica zagrebačke Službe za prevenciju ovisnosti i izvanbolničko liječenje ovisnika. Ta je služba lani odradila više od 6000 pregleda, a ove godine već više od 2000.

- Odnos s ovisnicima gradi se godinama. Kroz terapije postajete im neka vrsta životnog oslonca. Ovisnici su najviše stigmatizirana skupina među psihijatrijskim bolesnicima zato što se njima pristupa moralistički, prema principu "nisi bolestan po prirodi nego si sam kriv" - objašnjava dr. Orban.

Kada možeš pomoći nekome kome je pomoć od životnog značaja, taj se osjećaj teško može  mjeriti s nekim drugim. Dijelom kompenzira gubitke koji nastaju u privatnom životu, to što manje vremena provodiš s obitelji ili prijateljima
Psihijatar dr. Dubravko Kužina kaže da mu se zna dogoditi da i godinama nakon terapije sretne nekog pacijenta i iznenadi se kad dozna da mu je ta osoba još uvijek jednako zahvalna: - Smatraju me prijateljem zbog nečega što sam im dao, zbog razgovora ili nekada 'samo' zbog pruženog suosjećanja i zbog toga što ih je netko napokon pozorno slušao. Zbog toga te cijene i kada ne vjeruju u učinkovitu pomoć.

Kako je potreba za razgovorom s psihijatrom sve veća, sve očitije postaju manjkavosti državnog zdravstvenog sustava u kojem se, zbog premalog broja psihijatara, briga za psihički oboljelog pacijenta svodi na manje od 20 minuta razgovora. - Frustrira vas kada pred sobom imate pacijenta koji evidentno treba pomoć, a vani je puna čekaonica.
Nekad je teško izbalansirati administraciju kojom se psihijatar mora baviti s kvalitetnom pomoći pojedincu koju mora pružiti. Neki sam dan imao jednu baku od 80 godina i njoj je trebalo punih pola sata da nešto izusti. Bila je puna nepovjerenja i strahova. Trebate se jako potruditi da na prvom susretu u klasičnom psihijatrijskom intervjuu dobijete uvid u to što treba čovjeku koji sjedi pred vama.
Isto tako, jedna je moja pacijentica i žena u četrdesetim godinama s monopolarnom depresijom, koja je u mladosti bila seksualno zlostavljana, a sada se isto događa i njezinoj kćeri u obiteljskom krugu. Radi se o teškim traumama i nije se lako nositi s tim. Ta je žena, tijekom razgovora s psihijatrom u domu zdravlja, prvi put progovorila o svemu što joj je svih tih godina na duši. Za vrijeme razgovora meni je nekoliko puta zazvonio službeni telefon i sestra mi je nekoliko puta ušla u sobu. Tako se prekida nit komunikacije s pacijentom i često morate sve ispočetka - objašnjava prim. dr. Želimir Skočilić.
Veza između pacijenta i liječnika, slažu se svi sugovornici, u slučaju psihijatara puno dublja nego kod ostalih liječnika. Na upit kako se nose s poslom, psihijatar dr. Dubravko Kužina svoj odnos prema poslu opisuje kao "čisti gušt". Znanje i profesionalnost nisu dovoljni, mora postojati i entuzijazam i uživanje u poslu. Rad u centru za ovisnike i u privatnoj poliklinici, i to u svakom trenutku kada netko zatraži sat razgovora, ne ostavljaju puno vremena za obitelj.
- Kada možeš pomoći nekome kome je pomoć od životnog značaja ili jako bitna za relativno uspješno funkcioniranje, taj se osjećaj teško može opisati i mjeriti se s nekim drugim postignućima. Taj mi osjećaj pruža veliko zadovoljstvo, sreću i osjećaj ispunjenja te je važan dio mog života. Time djelomično kompenziram gubitke koji nastaju u mom privatnom životu, manje vremena provedenog s obitelji ili s prijateljima. Nekada smo prvi koji pokušavaju pomoći osobi koja je pretrpjela traumu ili osobi koja je naglo oboljela od nekog teškog duševnog poremećaja i izgubila svoj mir, samopouzdanje i želju za životom - kaže dr. Kužina.
Neki pacijenti odmah u prvom razgovoru navedu svoje simptome i pitaju za sasvim određenu metodu za koju smatraju da će im pomoći.  - Imao sam jednog studenta filozofije. Nije bilo droge koju nije probao. Bio je pun znanja o Freudu i psihoanalizi. Došao je i zatražio da ga liječim hipnozom. Objasnio sam mu da to nije primjerena metoda za njegov problem i da mu ne bi pomogla.
Oni dođu, razgovarate sat vremena i često odmah vidite što im treba. Sinoć mi je bio i jedan mladi čovjek koji je prošao već desetak seansi kod psihijatra, a nisu mu pomogli. On je ovisan o patološkom redu, podivlja na nered, a psihoanaliza, odnosno otkrivanje uloge nesvjesnog u čovjekovu duševnom životu, nije primjerena metoda za poremećaj ličnosti - kaže dr. Skočilić.
Frustrira vas kad pred sobom imate pacijenta koji evidentno treba pomoć, a vani je puna čekaonica. Nekad je teško izbalansirati administraciju kojom se psihijatar mora baviti s kvalitetnom pomoći koju mora pružiti pojedincu. Neki sam dan imao jednu baku od 80 godina i njoj je trebalo punih pola sata da nešto konačno izusti
Naveo je i primjer pacijenta koji mu je došao s problemom "opsjednutosti policajcima" - oni ga, naime, stalno prate, vidi ih i po danu i po noći. Ako se radi o sumanutom paranoidnom poremećaju, kaže psihijatar, onda se ne suprotstavljate jer negacija i nevjerica udaljavaju takve pacijente. Ne potvrđujete njegove sudove jer nisu realni, ali kroz oprezan pristup nastojite pacijenta umiriti i pružiti pomoć.
Da bi prihvatio sugestiju i pomoć, prvo treba prihvatiti psihijatra i shvatiti da mu želi pomoći. Psihijatar pacijenta u svakom slučaju prvo mora poslušati da bi otkrio pravi uzrok njegovih problema.
Kako se oni nose sa svim tim pričama? Kako ih pamte i ne miješaju međusobno?
- Ja im dajem nadimke. Svatko ima neki svoj poseban način. Nedavno mi je došao pacijent kojeg sam vještačila još u Vrapču prije jako puno godina. Čim sam ga vidjela, sve mi se posložilo. Cijela njegova životna priča. Ne pamtim imena, ali se uvijek sjetim svega relevantnog o određenoj osobi. Ne znam kako, ali znam da funkcionira - kaže dr. Orban.
 - Razvijam mehanizam asocijacija. Tako pamtite sve i ne miješate pacijente ni priče. Ponekad se zateknem u razmišljanju kako znam imena njihovih supružnika, djece, rođaka i prijatelja i to godinama nakon terapije - dodaje dr. Kužina.
- Nekad dolaze ljudi "potpuno raspadnuti" i treba vremena da postupno sagradite odnos. Nema pravila, sve je individualno. Nekome riječi morate izvlačiti iz usta, a netko dođe pod stresom ili u depresiji i samo želi nekome istresti svoje probleme. Šutite i odslušate. Ali sve morate pamtiti. On možda ne želi ništa više od toga da olakša dušu, ali ne znate hoće li se vratiti za mjesec dana. To se često događa s osobama koje pate od težih psihotičkih poremećaja.
Zato nikad ne treba odustajati od čovjeka. Takvi su i ovisnici ili shizofrene osobe. Oni dolaze s izuzetno neprijateljskim "gardom" zato što su natjerani psihijatru. Tada možete provesti i 10 seansi, pa i nekoliko godina, u bezuspješnom pokušavanju da uspostavite prijateljski odnos. A onda se dogodi onaj klik u glavi i prihvate terapijski proces - kaže dr. Skočilić. - To je kao da prosite osobu koju volite. Zapnete, a ona ne popušta, no s vremenom zid polako pada - nadovezuje se dr. Kužina.