Djeca vojnici

Pušku i mačetu oni su zamijenili loptom

NE ZNAJU što su slatkiši.

Nikada ih nisu probali. Meso su probali. Davno. Nikada nisu imali ni loptu ili lutku. Ne idu u školu. Čak ni ako je besplatna, jer nemaju taj jedan dolar za olovku i bilježnicu. Za to bi im bile potrebne i cipele. Rijetki su među njima koji su ih ikad imali. Ta djeca znaju i što je rat. Većina ga je gledala oko svoje kuće. Za silovanje i pljačku također znaju. Oni sretniji to su samo vidjeli.

Mnogi su to i doživjeli na svojoj koži. Kada ih se pita tko su, svi će jednako odgovoriti. Oni su djeca Afrike. Majka je to koja ih voli i istovremeno tako grubo odbacuje. Ona koja ih je po starim običajima već prvog dana života čvrsto zavezala za leđa i ponijela u svijet. Problem je u tome što je nešto ubrzo krenulo krivo. Ostali su sami. Milijuni njih danas lutaju ulicama afričkih gradova. Gladni, polugoli i bolesni. Tisuće ih ukradu iz njihovih domova i natjeraju u vojsku. Dječaci krvavih ruku i djevojčice natjerane na prostituciju. Afrika im je i to. Majka i maćeha.

Daniel, Patric, Eric, Ndagijimana, Salama i Sadiki na prvi pogled tipični su afrički tinejdžeri. Glazbeni idol svima je crni američki raper 50Cent, a oko bijelca Eminema odmah su se spremni posvađati. Još žešće će prionuti raspravi o europskom nogometu. Patric voli Manchester United i kada se priča o lopti, alergičan je na Sadikijeve stavove. On, naime, voli Arsenal. Kada god mogu, ovi dečki rado istrče na prašnjavi teren gdje su kadri satima natjeravati neku staru loptu. Kažu i da su prijatelji te da se nikada ne bi potukli zbog neke cure.

Nakon nekog vremena te počinje boljeti glava. Počneš povraćati i više ne možeš zaspati. Svi oni ljudi koje si ubio i dalje vrište u tvojoj glavi. Tada u pravilu poželiš dići ruku na sebe. I taman kada misliš da je došao kraj, kroz selo prođe kamion UN-a. Uskočiš u njega kao lud, pobjegneš. Probudiš se sljedeće jutro u ovom centru i shvatiš da ti je Bog dao još jednu priliku.
No, prije nekoliko godina Sadiki bi dao sve na svijetu da je mogao ubiti Patrica. Da ga se kojim slučajem negdje dočepao, ne bi pucao u njega. Iako je mogao i to jer je imao kalašnjikov. Ne, Sadiki bi Patrica vjerojatno sasjekao mačetom. Na sve to Salama će se danas grohotom nasmijati.

Razlog? On bi ih ubio obojicu i nakon toga vjerojatno i popio nešto njihove krvi. Prilično hladnokrvno prije nekoliko dana ispričali su mi to u jednoj od onih stanki između priča o nogometu i rapu. Zamolio sam ih da mi se još jednom predstave.

Daniel ne zna koliko je točno star, ali zna da je godinama bio u vojsci generala Nkunde. Patric (16) je bio u istim postrojbama. Eric (16) se borio u redovima krvoločne lokalne milicije Mai-Mai. Ndagijimana (17) je bio u snagama RCD-a, a Salama (16) Mai Mai. Sadiki (18) je pet godina bio Interahamwe. Priključio nam se kasnije i Ombeni. On se također borio za Nkundu.

Svi ovi dječaci spašeni su u akciji UN-a i prije nekoliko mjeseci iz šume dovedeni u centar Gahinja u Gomi. Prvih dana su se gledali "preko nišana". Bili su sumnjičavi i bojali su se zaspati u istoj sobi s donedavnim neprijateljima.

Bojali su se i izdaje jer da su njihovi bivši zapovjednici doznali gdje se nalaze, glava bi letjela s ramena. Kada su ih odgojitelji napokon malo primirili, dečki su počeli pričati. Prvo o nogometu, pa o curama.
Na red je došlo i pomirenje u onom najbitnijem - vojnom pitanju. Danas kažu da znaju da su bili izmanipulirani. Droga koja se u postrojbama dijelila šakom i kapom bila je dovoljna za zaborav. Obećanje pljačke i silovanja uzburkalo je njihove mladalačke sokove. I tako su živjeli i ubijali godinama. Koliko su iskrene njihove riječi, teško je reći, no svi tvrde da se kaju.

- Većina nas odvedena je u šumu na silu. Išli smo u redove onih koji su prvi došli. Nema tu politike. Tko te pokupi njegov si i ubrzo te nauče da jako mrziš sve druge. Prvo ti bude teško, nedostaje ti obitelj, a onda shvatiš da tvoji mama i tata i nisu baš bili pretjerano tužni kad si odlazio. Tako im je ostalo više hrane. Tu otupiš i zapovjednik shvati da je trenutak da ti da pušku. Prvo se s njom igraš i onda ti zapovjede da nekog ubiješ. Zažmiriš i pucaš. Najteže je prvi put, kasnije je lako. Drogiraš se i piješ te ti se polako počinje sviđati način na koji živiš. Čini ti se da više nisi dijete. Moćan si i svi te se boje - uglas su ispričali.

Ono što ovu šestoricu novopečenih prijatelja ipak razlikuje od njihovih kolega koji su ostali u šumi je savjest koja se, usprkos svemu, u njima ipak probudila.

- Da, nakon nekog vremena te počinje boljeti glava. Počneš povraćati i više ne možeš zaspati. Svi oni ljudi koje si ubio i dalje vrište u tvojoj glavi. Tada u pravilu poželiš dići ruku na sebe. I taman kada misliš da je došao kraj, kroz selo prođe kamion UN-a. Uskočiš u njega kao lud, pobjegneš. Probudiš se sljedeće jutro u ovom centru i shvatiš da ti je Bog dao još jednu priliku - rekao je Salama uz odobravanje ostalih.

Dugo sam ih promatrao nakon toga. Međusobno su se zadirkivali, izvodili spačke i glasno se smijali. I onda su se opet prebacili na nogomet. Patric je poludio kada se Sadiki ponovno dohvatio Arsenala. Djeca vojnici, ubojice ili samo tinejdžeri?

Svakako možda i najveće žrtve koje su posljednji afrički ratovi iznjedrili. Klinci ukradenog djetinjstva, krvavih ruku i uništene duše. Iako mi niti jedni nisu posebno dragi, taj sam dan zbog Patrica i Sadikija navijao i za Arsenal i za Manchester United.

Djeca vojnici