Komunizam u Hrvatskoj

Komunizam u Hrvatskoj

Savez komunista Hrvatske (SKH) bio je dio Saveza komunista Jugoslavije, vladajuće politička organizacija u bivšoj SFRJ. Osnovan je 1937. u Samoboru kao Komunistička partija Hrvatske, a 1952. promijenio je naziv u Savez komunista Hrvatske.

Ustavom je bio definiran kao revolucionarna organizacija, osnovni pokretač i nositelj političkih aktivnosti u društvu i državi. U razdoblju od 1945. do 1989. SKH je usmjeravao i nadzirao cjelokupan društveno-politički, gospodarski i kulturni život u Hrvatskoj.

Vodstvo SKH predstavljao je Centralni komitet na čijem je čelu bio predsjednik Predsjedništva CK SKH. Politika ove organizacije određivana je na kongresima.

U drugoj polovici 1960-ih godina, nakon osude Aleksandra Rankovića na Brijunima, došlo je do znatnije mogućnosti za reforme u Jugoslaviji, pa se i unutar SKH oblikovalo reformističko vodstvo. Toj generaciji hrvatskih komunističkih vođa pripadali su Savka Dabčević-Kučar i Miko Tripalo, koji će postati i predvodnici Hrvatskog proljeća.

Četvrtoga srpnja 1971. Josip Broz Tito sudjelovao je na zatvorenoj sjednici Izvršnog komiteta SKH, na kojoj su prvi put osuđena „nacionalistička zastranjenja.“ Taj će pokret, potom, biti nasilno prekinut 30. studenog i 1. prosinca 1971. na sjednici Izvršnog komiteta SKH u Karađorđevu, te 1. i 2. prosinca iste godine na 21. sjednici CK SKJ, nakon čega su ostavke podnijeli Savka Dabčević-Kučar, Miloš Žanko, Miko Tripalo, Pero Pirker, Marko Koprtl i Janko Bobetko. Također je odlučeno da se sa dosadašnjih dužnosti smijene predsjednik i potpredsjednik CK SK Zagreba Srećko Bijelić i Dragutin Haramija, a za novu predsjednicu CK SKH izabrana je Milka Planinc.

Unutar SKH 1980-ih godina razvija se politička rasprava o budućem smjeru razvoja. S jedne je strane Stipe Šuvar, kao onaj koji daje prednost ideologiji, a s druge Ante Marković koji naglašava tehnologiju.

U vrijeme pred demokratske promijene, predsjednik Predsjedništva CK SKH bio je Stanko Stojčević, hrvatski Srbin i tipičan partijski aparatčik, pripadnik tvrđe struje koju je u Hrvatskoj predvodio Mika Špiljak. Osobiti zaokret dogodio se 10. prosinca 1989., kada je dvanaest političkih stranaka i oporbenih skupina u Zagrebu prikupljalo potpise za peticiju Saboru i Predsjedništvu SKH, kojom se tražilo raspisivanje slobodnih izbora.

Iste je večeri objavljena odluka Predsjedništva CK SKH o raspisivanju prijevremenih izbora u SR Hrvatskoj na svim razinama - od općina do Sabora. Centralni komitet prihvatio je odluku svoga Predsjedništva, a sutradan 11. prosinca počeo je 11. kongres SKH koji je trajao tri dana i također podržao odluku za izbore.

Na tom kongresu na čelo SKH dolazi Ivica Račan, koji je kao protukandidata imao Ivu Družića kojega je podržavala JNA. Od staroga predsjedništva Partije ostao je samo jedan član.

U siječnju 1990. izaslanstvo SKH napustilo je 14. izvanredni kongres SKJ, zajedno s izaslanstvom SK Slovenije, čime je SKH de facto prestao biti dijelom Saveza komunista Jugoslavije.

S demokratskim promjenama mijenja se i ime stranke u Savez komunista Hrvatske - Stranka demokratskih promjena (1990.), Stranka demokratskih promjena (1990.-1992.), Socijaldemokratska partija Hrvatske - Stranka demokratskih promjena (1992.-1993.), te od 1993. Socijaldemokratska partija Hrvatske.

Komunizam u Hrvatskoj