Maibobo

AKO SU STARIJI od šest godina, izbjegli su smrt koja je snašla 20 posto sve ostale djece s kojom su odrastali.

Ako im od AIDS-a do sada nije umro niti jedan od roditelja, izbjegli su svrstavanje među gotovo 13 milijuna siročadi. Ako njihove obitelji dnevno imaju više od 67 centi za hranu, nisu se našli među 50 posto onih koji nemaju ni toliko. Ako uza sve to još idu i u školu, onda su ta djeca i više nego sretna jer su među samo šest posto.
Većina ih ipak nema baš ništa za jesti. Ne znaju što su slatkiši. Nikada ih nisu probali. Meso su probali. Davno. Nikada nisu imali ni loptu ili lutku. Ne idu u školu. Čak ni ako je besplatna, jer nemaju taj jedan dolar za olovku i bilježnicu. Za to bi im bile potrebne i cipele. Rijetki su među njima koji su ih ikad imali. Ta djeca znaju i što je rat. Većina ga je gledala oko svoje kuće. Za silovanje i pljačku također znaju. Oni sretniji to su samo vidjeli.
Mnogi su to i doživjeli na svojoj koži. Kada ih se pita tko su, svi će jednako odgovoriti. Oni su djeca Afrike. Majka je to koja ih voli i istovremeno tako grubo odbacuje. Ona koja ih je po starim običajima već prvog dana života čvrsto zavezala za leđa i ponijela u svijet. Problem je u tome što je nešto ubrzo krenulo krivo. Ostali su sami. Milijuni njih danas lutaju ulicama afričkih gradova. Gladni, polugoli i bolesni. Tisuće ih ukradu iz njihovih domova i natjeraju u vojsku. Dječaci krvavih ruku i djevojčice natjerane na prostituciju. Afrika im je i to. Majka i maćeha.
MAIBOBO - DJECA S ULICE
Ne mogu se vratiti u normalan život
Sifa je imala osmero braće i sestara. Reklo bi se, tipična afrička obitelj. Bili su jako siromašni, no time se i nisu pretjerano razlikovali od većine svojih susjeda. I onda je jedan dan Sifina mama u njihovoj maloj, od blata i granja skrpanoj kućici, sazvala obiteljski sastanak. Djeci je rekla kako je odlučila da neki od njih moraju otići kako bi ostali mogli preživjeti. Hrane je bilo samo za četvero. Djeca su zanijemila. Sifa se nadala da će ostati. Ipak je ona bila mamina mezimica, uostalom imala je samo deset godina.
Najviše njih nema nikoga, a neki su se izgubili u ratu i ne mogu naći svoje
Tu noć prvi je put provela na cesti. Lutala je ulicama Gome, grada u ratom poharanom istočnom Kongu, gladna i prestravljena. Mislila je samo na to kako preživjeti tu prvu noć, a da joj se ništa ne dogodi. Nije uspjela. Bila je nova na cesti. Nije znala pravila. Odmah je uočena. Danas kaže da se ne sjeća točno kako su je ulovili. Ono što nikada neće zaboraviti odnosi se na sljedećih nekoliko dana. Desetak vojnika koji su je pokupili s ceste odveli su je u neku zabačenu kuću uz jezero Kivu. Svi su je silovali. Od tada je prošlo dvije godine. Sifa i dalje ima 30 kilograma.
Ostala djeca su joj se rugala i govorila da je tako mršava jer je dobila AIDS. Prije nekoliko tjedana Sifa je spašena s ulice i dovedena u jedno prihvatilište u Gomi. Kada su je pitali za roditelje, dugo je inzistirala na priči da nije napuštena. Govorila je i da nije krala. Kada je shvatila uzaludnost svojih tvrdnji, nakon nekoliko dana priznala je da je maibobo - dijete s ulice.
Samo u Gomi maiboba ima nekoliko tisuća. Većinom je riječ o dječacima starim između 5 i 15 godina. Oni su u povoljnijoj situaciji jer je rizik za njihov život da budu premlaćeni, opljačkani ili eventualno odvedeni u šumu gdje će se pridružiti nekoj od lokalnih pobunjeničkih skupina.
Djevojčicama je mnogo teže. One na ulici moraju naći "muža", također maiboba koji će ih štititi. Naravno, to ne znači stvarnu zaštitu jer svaka od njih mora i platiti za tu uslugu. Najlakši i najrašireniji način je bavljenje prostitucijom. Sifine nove prijateljice iz prihvatilišta Kahindo (16) i Mapendo (15) godinama su bile u istoj situaciji.
 - Mi smo se tim poslom bavile četiri godine. Ovisno o danu, ali nekakav prosjek bio je desetak klijenata na noć. Najviše su dolazili vojnici. Ovi naši iz Konga nikada ne bi platili, ali bi zato strani (op.a. u Gomi se trenutačno nalaze vojnici UN-a iz Indije i Urugvaja) uvijek davali više - pričale su djevojčice o svojim uništenim životima.
Sve kažu da im nedostaje mama. Hoće li žene koje su ih tako grubo odbacile možda ipak ponovno ući u njihove živote? Teško, barem tako kaže djelatnica prihvatilišta Slovenka Alenka Zelenc. Ova 28-godišnjakinja, koju cijela Goma već zove mama Alenka, dugo radi s malim uličarima i kaže da su takvi raspleti iznimno rijetki.
- Među maibobima ima najviše djece koja ni nemaju nikoga. Neki su se izgubili u ratu pa ne mogu naći svoje, a ima i onih čije su obitelji, bježući pred vulkanom koji je eruptirao 2002., zauvijek napustile djecu. Naravno, dio njih je od kuće otišao i svojevoljno. No u konačnici ispada da za onog tko je jednom bio maibobo povratka u normalan život više nema - priča mama Alenka. Odlučila nam je to i dokazati.
Noćna akcija "lova" na djecu s ulice u Gomi bila je odlična prilika za to. Pokušali smo ih što više nagovoriti da barem prespavaju u prihvatilištu. Nitko nije odbio. Nalazili smo ih po kioscima, u porušenim kućama i vežama. Neki su spavali i nasred ceste. U gradu sa 700.000 stanovnika, gdje nema javne rasvjete, hrpe smeća ovoj su djeci služile kao kreveti i jastuci. Na štakore se pritom, naravno, nitko nije pretjerano obazirao.
Neki od maiboba kuhali su uz otvorenu vatru. U loncima se, osim vode, moglo pronaći samo pokoje zrno riže. Većina nije pričala. Oni ionako imaju neki svoj jezik, nerazumljiv svima koji ne žive na tim ulicama. Nisu ni bježali. Samo su znatiželjno gledali prema nama. Na neki potpuno nadrealni način činili su se sretnima. Tajnu nam je pri povratku u prihvatilište odala Sifa.
- Sretni su jer su preživjeli još jedan dan. Znate li vi kako je to na ulici teško? Kažem vam, sutra ujutro većina će plakati, od gladi i iz očaja. Do podneva će pokušati naći roditelje ili neku rodbinu. Kada ne uspiju, poslijepodne će početi krasti da bi do večeri imali što za jesti. I onda će se opet smijati. Naravno, oni koji dočekaju večer - zaključila je Sifa, djevojčica, prostitutka i očajnica. Maibobo.

Maibobo