Pleme Maje

KAD JE IZVJESNI Barbachano Peon oko 1920. otvorio prvu turističku agenciju na Yucatanu, počeo je tako da je u luci Progreso dočekivao brodove i nagovarao putnike da provedu tjedan dana na kopnu te posjete Chichen Itza, drevni grad Maja.

U prvoj godini poslovanja Barbachano je za razgledavanje veličanstvenih ruševina uspio zainteresirati točno sedam turista. Odonda se situacija znatno promijenila: danas milijuni turista obilaze Chichen Itza, arheološko nalazište koje svjedoči o nekoć moćnoj i naprednoj civilizaciji koja je, dok je Europa još bila usred nepismena srednjovjekovnog mraka, podizala veličanstvene gradove, hramove i opservatorije, razvila pismo, stvorila kalendar koji i danas rabimo, a onda prije tisuću godina propala.

To nije jedina misterija povezana s Majama. Iz današnje perspektive sasvim je nevjerojatno da su goleme kamene piramide i ostale građevine koje su opstale do danas sagrađene isključivo kamenim i drvenim alatom samo uz pomoć ljudskih mišića. Drevni Maje, naime, nisu poznavali metalni alat, ni kotač ni domaće životinje dovoljno velike da nose teret ili vuku plug.

S druge strane, poznavali su nebo gotovo jednako dobro kao današnji astronomi naoružani suvremenom tehnologijom, kako pokazuje opservatorij u Chichen Itza, sagrađen tako da se kroz vrata i prozore mogu pratiti ekvinocij, deklinacije Mjeseca i drugi astronomski događaji povezani s Kukulcanom, bogom vjetra i znanja.

Prema sjenama što ih sunce baca u unutrašnjost opservatorija, koji zbog spiralnog stubišta na španjolskom zovu El Caracol (puž), Maje su određivali kada će pasti solsticij, dok su velike kamene posude oko opservatorija punili vodom da računaju protok vremena u svojim složenim, ali preciznim kalendarskim sustavima.

Maje su razvili čak dva kalendara, jedan solarni sa 365 dana u godini, te drugi ritualni, tzv. dugo računanje prema kojem godina ima 260 dana, a vrijeme se raspoređuje u baktunima, razdobljima od 400 godina i počinje se brojati od 11. kolovoza 3114. godine prije Krista.

Među građevinama u Chichen Itza dominira visoka piramida posvećena bogu Kukulcanu, što je majansko ime za božanstvo Quetzalkoaltl koje ima obličje pernate zmije. Koristeći se svojim iznimnim poznavanjem astronomije, drevni Maje sagradili su hram tako da na proljetnu i jesensku ravnodnevicu pri izlasku i zalasku sunca sjena tako pada na sjevernu stranu građevine da se čini kako golema zmija puzi niz stube.

S vrha piramide je istraživač Edward Thompson početkom 20. stoljeća primijetio veliki prirodni rezervoar vode, jedan od tri uz koje je nastao Chichen Itza i u koji su stanovnici u doba suše bacali darove kako bi umilostivili boga kiše Chaaca. Thompson je tvrdio kako je uz predmete od žada, lončariju i tamjan, u rezervoaru našao i kosture te da je to dokaz kako su fanatični svećenici prinosili i ljudske žrtve, posebno djevice.

No, Maje nisu bili miroljubiv narod kako su arheolozi dugo tvrdili. Zapisi na spomenicima i oslikani prizori pokazuju da su zarobljenike mučili na vrlo neugodne načine - među ostalim, čupali im zube i nokte, odsijecali čeljust i zabijali igle u usnice - a nakon mučenja koje je moglo potrajati i nekoliko godina, jadnike su žrtvovali takoda im, recimo,  zavežu zajedno ruke i noge i onda ih smotane zakotrljaju niz kamene stube hrama.

Dosta je okrutno bilo i na svojevrsnom stadionu u Chichen Itza, gdje su Maje igrali utakmice s loptom; legende kažu da je pobjednik gubitniku odsijecao glavu, dok neki tvrde da su umjesto lopte koristili glave poraženih neprijatelja. Veliko igralište odlikuje i jedna akustična zanimljivost koju navodno ne mogu odgonetnuti ni današnji stručnjaci: i najtiši se šapat izgovoren na jednom kraju jednako dobro čuje na drugom kraju terena dugog 150 metara.

Nije čudo da je civilizacija koja je raspolagala takvim znanjima, a onda oko 900. godine počela propadati i do 1200. praktički ugasnula,  jednako raspirivala maštu istraživača iz 19. stoljeća, kao što je Amerikanac John Stephens koji je 1839. otkrio Chichen Itza i druge ruševine Maja, kao i današnjih new age fantazista koji povezuju drevne Maje s posjetiteljima iz svemira, intergalaktičkim kolonizatorima i izgubljenom Atlantidom.

U knjizi "Collapse", u kojoj analizira razloge propasti civilizacija i naroda kroz povijest, Jared Diamond kao jedan od razloga propasti Maja navodi poljoprivredu koja je uništavala prirodni okoliš, ali nije proizvodila dovoljno hrane, prije svega kukuruza koji je činio 70 posto jelovnika Maja; kako nisu držali stoku, nego samo pse, purane i patke, nisu prehranu mogli nadopuniti većim količinama mesa.

Osim toga, u vlažnoj klimi današnjeg južnog Meksika, Gvatemale, sjevernog Belizea i zapadnog Hondurasa, prostora koji su nastanjivali Maje, kukuruz se mogao skladištiti možda najviše godinu dana, a nisu ga mogli prenositi gdje je potrebno jer nisu imali tegleće životinje. Neučinkovita poljoprivreda i komplicirani transport ograničavali su trajanje i doseg bilo kakve vojne akcije - čak i mnogo kasnije, kad su se 1848.

Maje pobunili protiv meksičkih vladara i majanska je vojska bila na rubu pobjede, Maje su morali prekinuti borbu i vratiti se kući na žetvu kukuruza. Zato su majanska kraljevstva bila razmjerno mala, većinom su imala između 25 i 50 tisuća stanovnika. Grad Chichen Itza je 1250. razorio građanski rat čiji se tragovi mogu očitati u spaljenim dijelovima preživjelih spomenika.

Dobar dio stanovnika je pobjegao, neki su vjerojatno pomrli od gladi ili žeđi, stopa nataliteta po svoj je prilici bila vrlo niska i Chichen Itza je s vremenom postao grad duh. Maje nisu posve nestali - danas ih u Centralnoj Americi ima oko šest milijuna, što je više nego što ih je bilo na vrhuncu moći, premda se o broju i danas raspravlja. Ali gradovi i dalje stoje pusti kao nijemi podsjetnik na prošlu slavu.

Pleme Maje