Svemirske letjelice - putovanje u svemir

FUTURISTIČKA svemirska letjelica koja poput zrakoplova polijeće s uobičajene piste, i koja će prema najavama popularizirati let u svemir, iznad naših glava mogla bi se naći već kroz deset godina, piše Cosmos Magazine.

Riječ je o letjelici Skylon, čiji je projekt podržala i Europska svemirska agencija, a dizajnirana je kako bi u svemir mogla nositi do 12 tona tereta te se nakon toga vratiti na istu zračnu luku s koje je krenula.

Taj 82-metarska bespilotna letjelica može se koristiti više puta što nije slučaj s većinom današnje tehnologije za lansiranje u svemir. NASA-in se Space Shuttle može ponovo koristiti, no prije svakog leta mora se izmijeniti velika količina dijelova. Također, u nižu orbitu Shuttle može ponijeti do 24,4 tone tereta dok je za lansiranje potrebna klasična raketa što dodatno uvećava troškove.

Dizajneri Skylona procjenjuju kako bi njihova letjelica cijenu lansiranja u orbitu mogla srezati sa 100-700 milijuna dolara po lansiranju na i više nego prihvatljivih 10 milijuna. Vjeruju kako će upravo niska cijena održavanja ohrabriti znanstvenike za novo doba istraživanja svemira.

- Tradicionalne jednokratne rakete stoje više od 100 milijuna dolara po lansiranju i nisu isplative. Sveti gral komercijalizacije svemirskih letova jest korištenje letjelice koja se može koristiti više puta bez potrebe za dodatnom infrastrukturom. Skylon polijeće iz obične zračne luke, penje se u svemir, dostavlja teret i automatski se vraća sigurno na Zemlju - objašnjava Alan Bond, izvršni direktor u aeronautičkoj kompaniji Reaction Engines iz Oxfordshirea u Engleskoj koja stoji iza projekta.

Poput 'konkurentskog' Space Ship Onea Virgin Galacticsa, Skylon bi se kasnije mogao nadograditi prostorom za pilota i do 30 putnika te se koristiti za svemirski turizam. Ukoliko sve bude prema planu, ističe Bond, Skylon će prve turiste u svemir ponijeti oko 2030. godine.

Slijedeći veliki projekt, kojeg će također djelomično financirati ESA, bit će razvoj hibridnog 'SABRE' motora koji sagorijeva zrak dok je Skylon u atmosferi, a po prelasku u svemir postaje raketni motor.

Nakon polijetanja, letjelica usisava zrak u motore te ga miješa s tekućim vodikom i stvara potisak za let. Prilikom postizanja brzine od 5,5 Macha (5,5 brže od brzine zvuka) na visini od 26 kilometara, gdje je zrak prerijedak da bi se koristio, motori vodik počinju miješati s tekućim kisikom.

U Reaction Engines ističu kako je ključan dio Skylona tehnologija 'predhladnjaka' koju su razvili. Pri velikim brzinama zrak koji ulazi u motore dostiže temperaturu od 1000 Celzijevih stupnjeva, no mora biti hlađen prije komprimiranja i upumpavanja u komoru za sagorijevanje.

Poput hladnjaka na automobilu, 'predhladnjak' sadrži finu mrežu cjevčica za hlađenje koje gotovo trenutačno vrući zrak hlade na -130 Celzijevih stupnjeva.

Mala veličina i tehnologija mlaznog motora upućuju kako Skylon ne bi patio od brojnih sigurnosnih rizika te buke i zagađenja koje imaju konvencionalne rakete. Prednost je i to što bi se mogao lansirati u napučenim područjima kao i činjenica da je glavni ispušni proizvod obična voda.

Iako idejni tvorci Skylona vjeruju kako pred njima stoji svjetla budućnost, projekt je tek u samom začetku te cijena razvoja od 10 milijardi dolara čini kao trenutno najveća prepreka.