Hrvatski vidovnjaci

KADA ME u veljači 1991. predsjednik Tuđman pozvao na razgovor u Banske dvore, bio sam iznenađen i silno me zanimalo što želi čuti od mene. Nisam bio jako taktičan jer sam mu odmah rekao da ne podržavam HDZ-ovu politiku, ali on je prešao preko toga, što je očito bila za njega neuobičajena reakcija jer su mi njegovi suradnici poslije rekli da se ne zna nositi s kritikama i da ih po pravilu vrlo loše prima”, prisjeća se riječki vidovnjak Damir Peranić.Susret je bio vrlo pažljivo pripreman, a posrednik i inicijator bio je jedan od Damirovih klijenata. Prije odlaska u Zagreb predsjedniku je uputio faks sa svojim vizijama o budućnosti Hrvatske. “U pisanju tog teksta vodio sam se datumom ‘rođenja’ države i pitanjima koja mi je, vjerojatno po predsjednikovim uputama, postavio posrednik.Pretpostavljam da je odluka o susretu donijeta nakon što su informacije koje sam dao uspoređene s nekim drugim predviđanjima i saznanjima koja su imali državni organi. Tek nakon toga dobio sam poziv da dođem u Banske dvore i porazgovaram s predsjednikom”, govori Peranić.Posrednik, čije ime ne želi spomenuti, došao je automobilom u Rijeku po njega. Na ulazu u Dvore, tvrdi, nije se upisao u knjigu posjetitelja niti je itko od njega tražio podatke . Najprije je otišao u prostoriju blizu kabineta gdje su ga upozorili da s predsjednikom tiho razgovara jer je postojala bojazan od prisluškivanja, a tek je tada ušao u kabinet.“Razgovarali smo u četiri oka, vrlo tiho i isključivo o budućnosti Hrvatske i ja sam mu iznosio svoje vizije. Bio je potpuno usredotočen na to što govorim, nije me prekidao ni komentarima ni potpitanjima i nije pokazivao emocije sve dok nisam završio. Jedino pitanje koje mi je postavio odnosilo se na priznavanje Hrvatske. Kad sam mu rekao da će se to dogoditi i otprilike naveo i razdoblje kada se može očekivati, još je dva puta, ozarenog lica, tražio potvrdu. Bio je vrlo zadovoljan jer su moji odgovori bili pozitivni. Rastali smo se poslije 45 minuta, a da nije imao dogovorene druge obveze, uvjeren sam da bismo još dosta vremena proveli zajedno. Naime, osjetio sam da je predsjednik imao još dosta pitanja koja mi je htio postaviti. Koliko se sjećam, čini mi se da je bio u pitanju razgovor s talijanskim novinarima”, kaže Peranić.Nije proteklo mnogo vremena kad je Tuđman ponovno pozvao Peranića. Još je dva puta odlazio na razgovor kod predsjednika kada mu je, između ostalog, točno prognozirao razvoj situacije na svim ratištima. I dva sljedeća posjeta odvijala su se na isti način, ali tada su razgovarali o ljudima koji su okruživali Tuđmana i bili njegovi prijatelji i bliski suradnici, no o tome Peranić ne želi reći ni riječi jer su mnogi još živi. Premda je i tada djelovao hladno, bilo je vidljivo da su ga neke informacije o nekim ljudima ipak uzrujale. Tuđman nikada nije propustio pitati za cijenu, ali Peranić nije htio primiti novac pa je za uspomenu dobio knjige s posvetom.“Siguran sam da sam bio jedini alternativac kojeg je konzultirao, a to sam zaključio poslije prvog razgovora. Mislim da je tada tražio i predviđanja nekih drugih ljudi, ali ih nije zvao na razgovor. Moram reći da sam nakon tih kontakata donekle promijenio mišljenje o prvom hrvatskom predsjedniku jer je on bio jedini političar kojeg nije zanimala njegova pozicija u politici već isključivo stanje u državi. Nije me pitao ništa ni o svojoj budućnosti ni o budućnosti njegove obitelji i iznimno sam cijenio njegovu potpunu i duboku posvećenost dobrobiti Hrvatske. U tom je smislu doista bio velik. Šteta što je oko sebe imao loše savjetnike kojima su na prvome mjestu bili novac i moć”, kaže Peranić. Kako su mu po savjete dolazili brojni političari, može uspoređivati njihove interese i pomalo razočarano tvrdi kako su svi ostali bili zabrinuti samo za sebe, svoje pozicije i karijere.Pravo na takve ocjene daje mu golemo iskustvo stečeno u tridesetak godina rada s ljudima koji su mu povjeravali svoje najintimnije tajne, strahove i želje. Sposobnost predviđanja događaja razvila mu se nakon prometne nesreće u kojoj je poginuo njegov prijatelj, a on zadobio teške ozljede. Na jednoj od operacija preživio je kliničku smrt i kad se oporavio shvatio je da može s velikom točnosti predviđati događaje.Pokazalo se da mu je ta nesreća potpuno promijenila život i odredila sasvim drukčiji put od onoga kojim je krenuo. Kao jedanaestogodišnjak ostao je bez majke, otac se oženio i dječak je ostao sam. “Morao sam se boriti za svoju egzistenciju sve dok se nisam odlučio koristiti svojim darom. Glas o tome širili su moji klijenti i ja sam jedno vrijeme radio sa desetak ljudi dnevno, što je bilo vrlo iscrpljujuće”, govori Peranić.Nije osnovao obitelj nego živi s prijateljem Oskarom i njegovim sinom. Trojica muškaraca skrasila su se u prelijepoj kući u selu Lipa tridesetak kilometara udaljenom od Rijeke. “Odabrali smo ga jer sam procijenio da je teška prošlost njegovih stanovnika i pepeo iz kojeg se opet razvilo zapravo znak dobre energije. Selo su, naime, 1944. godine, zajedno sa 269 stanovnika spalili talijanski fašisti.”

Hrvatski vidovnjaci