Psihičko zlostavljanje

Psihičko zlostavljanje

Jedan od vrlo suptilnih oblika nasilja nad djecom – indirektno prisutan u gotovo svim drugim oblicima nasilja – je zacijelo psihičko zlostavljanje, koje može imati dalekosežne posljedice za kasniji razvoj djeteta, piše Marijan Markotić, a prenosi Katolički tjednik.

U novije vrijeme doznalo se, poduzelo i učinilo mnogo toga glede sprječavanja tjelesnih oblika nasilja. Međutim, ono o čemu se još uvijek samo nagađa, špekulira, je psihičko nasilje.

Sama priroda, pojam i definicija psihičkoga nasilja, postavljanje jasnih granica, kao i samoobrambenih mogućnosti djeteta, nerijetko izmiču (ne)vještim zakonskim normama utemeljenim na uvjerljivim iskazima, dokazima.

Definicija

Pod psihičkim nasiljem podrazumijevamo trajno neprijateljsko raspoloženje prema djetetu; principijelno neprihvaćanje, nijekanje i odbijanje djeteta kao osobe; iskaze, radnje i postupke pomoću kojih se dijete vrijeđa, omalovažava, ucjenjuje, ponižava, kažnjava, zastrašuje, terorizira, izolira.

Kod djece-žrtava tjelesnoga nasilja govori se čak o sreći u nesreći, tj. da se počinitelji nasilja mogu kazniti na osnovi vidljivih tragova (povreda, masnica) na tijelu. No, djeca-žrtve psihičkoga nasilja ne posjeduju nepobitne materijalne dokaze doživljenoga zlostavljanja. Dapače, ono – u pravilu - postaje vidljivo tek preko indirektnih pokazatelja.

Psihičko zlostavljanje odvija se redovito verbalnim putem, počevši od „obične“ primjedbe: „Od tebe nikada čestita čovjeka!“ do bezličnoga dovođenja u pitanje same egzistencije djeteta: „Kamo sreće da se nikada nisi ni rodio!“

Daljni oblik psihičkoga zlostavljanja odnosi se na zapostavljanje, nebrigu, pa i napuštanje djeteta usljed njegovih životnih potreba kao što su: ishrana, njega, roditeljska briga za zdravlje, nadzor, zaštita, poticaji, odgovornost za djetetov sveukupni duševni, tjelesni, socijalni razvoj.

Najučestaliji oblici psihičkoga zlostavljanja su:

Odbijanje/degradiranje : odnosi se na odbijanje, omalovažavanje djeteta u trenucima kada ono traži pažnju, blizinu i nježnost roditelja; uzeti dijete „na pik“, s ciljem kažnjavanja, ismijavanja ili ponižavanja.

Teroriziranje : sadrži prijetnje vezane za fizičko nasilje, likvidiranje, napuštanje ili izlaganje djeteta zastrašujućim, pogibeljnim situacijama.

Izolacija : ne dopustiti djeci komuniciranje, druženje/igranje s drugom djecom.

Iskorištavanje/potkupljivanje : odobravati, poticati ili čak zahtijevati asocijalne, kriminalne ili destruktivne oblike ponašanja kod djeteta, iskorištavajući položaj nadmoći i ovisnosti.

Izbjegavanje : ignoriranje dječijih potreba za blizinom, ljubavlju, povjerenjem; posvemašnja ravnodušnost, hladnoća, distanca.

Zapostavljanje : psihičkih, fizičkih, zdravstvenih, školskih i drugih potreba djeteta; nedostatak poticaja, nebriga ili ometanje prilikom pokušaja pomoći izvana.

Posljedice

Djeca, koja su doživjela dugotrajno i sustavno psihičko zlostavljanje, uvjerena su da su bezvrijedna, nepodobna, beskorisna, nedostojna ljubavi i pažnje odn. da nešto vrijede jedino ako bespokorno ispune zahtjeve, naredbe ili potrebe druge osobe (koja ih maltretira).

Zato se psihičko zlostavljanje svrstava u red ozbiljnih emocionalnih poremećaja čije posljedice mogu biti vidljive na jednome od sljedećih polja: problemi učenja (manjak koncentracije, napetost, uznemirenost); nesposobnost uspostavljanja međuljudskih odnosa; neprimjereno ponašanje u običnim situacijama; opće depresivno raspoloženje, nezadovoljstvo; učestale psihosomatske tegobe.

Značenje

U neku ruku, pojava psihičkoga zlostavljanja daje nam više informacija o osobi-počinitelju nego o djetetu-žrtvi. Nedvojbeno, riječ je o posvemašnjem nedostatku jedne od temeljnih ljudskih vrijednosti – poštivanja djeteta kao punopravnoga ljudskoga bića. Iz toga se dade zaključiti kako spomenuta osoba najvjerojatnije i sama nije bila voljena, poštivana niti vrednovana, pa – možda i nesvjesno - svoje razočaranje, nemoć, bijes, očaj iskaljuje na nedužnome djetetu.

Taj osjećaj mora biti tako nizak, jadan, čovjeka nedostojan, ali i destruktivan, da ne može podnijeti bezbrižnost i sreću djeteta. U najvećem broju slučajeva radi se o odraslim osobama s naglašenim duševnim, međuljudskim, osobnim, zdravstvenim, financijskim i drugim deficitima.

Njihovo poimanje svijeta polazi od dubokoga uvjerenja kako su svijet i ljudi u suštini zli, neprijateljski raspoloženi, sebični, kukavice, nepravedni i bezobzirni. Dugotrajni doživljaji nemoći, očaja, zapostavljanja imaju za rezultat mržnju, prezir, zavist i osvetu prema jačima, a pogotovo prema slabijima.

Zaštitne mjere

Zaštitne mjere za suzbijanje mnogobrojnih oblika psihičkoga zlostavljanja djece treba usmjeriti na pomoć, zaštitu i zbrinjavanje/liječenje već zlostavljane djece, kao i na sustavni preventivni rad s roditeljima i sa samom djecom.

Jedna od prvotnih etičkih zadaća modernoga društva je svakako zaštita, sigurnost i dobrobit najslabijih članova – djece. Ovisno o pojedinome slučaju, zaštitne mjere moraju uzeti u obzir specifične individualne, obiteljske, socijalne, ekonomske i kulturne čimbenike, te ići za tim da se dugoročno otklone uzroci zbog kojih je došlo do zlostavljanja djeteta.

Psihičko zlostavljanje