Slikari impresionisti

AUGUSTE RENOIR rodio se je 25. veljače 1841. u Limogesu kao šesto od sedmore djece krojača Léonarda (1799. - 1874.) i Marguerite rođene Merlet ( 1807.- 1896.), no tri godine nakon njegova rođenja obitelj se seli u Pariz.

Limoges je u povijesti umjetnosti poznat kao središte umjetničke proizvodnje emajla i porculana tako da je svoje naukovanje Auguste započeo 1854. godine kao crtač za porculan, no 1858. izumom tehnike tiskanja slike na porculan ostaje bez posla i svoje crtačko umijeće preusmjerava na ukrašavanje lepeza, skulptura i zavjesa.Umjetničku naobrazbu nastavlju u atelieru Gleyre, no 1862. upisuje se i u akademski priznatu Ecole des Beaux-Arts gdje upoznaje Moneta, Sisleya i Bazillea te postaje redovni posjetitelj i kopist u Louvreu, a posebice intenzivno proučava stvaralaštvo Bouchera, Fragonarda i Rubensa.Iznimno darovit, vješt i marljiv, Auguste Renoir u isto vrijeme želi osigurati financijski probitak i umjetničko priznanje tako da u službeni Salon šalje djela razvidno tradicijskog nadahnuća dok sa svojim novim kolegama slika skice manjeg formata u prirodi. Upoznaje Cézannea i Pissarroa 1863. godine, a 1864., nakon što je Salon prihvatio njegovu sliku, Esmaralda pleše, uništava je i nastavlja slikati u atelierima svojih imućnijih prijatelja Sisleya i Bazillea.Nakon neuspjeha na oficijelnom Salonu 1867. s prikazom božice Dijane. izlaže iste godine na Salonu odbijenih Unovačen je 1870. u francusko-pruskom ratu u kojem pogiba Bazille, a tijekom Pariške komune 1871. povlači se u provinciju kod obitelji. Sljedeće godine utjecajni galerist i trgovac umjetninama Durand Ruel kupuje dvije Renoirove slike i de facto pretvara njegove skice u slikarski credo tako da on sudjeluje u prvoj, posprdno nazvanoj impresionističkoj izložbi. No za Renoireovo umjetničko uvjerenje značajnija je njegova primjedba kako njegovi tadašnji sumišljenici toliko intenzivno i dugotrajno raspravljaju o slikarskim principima da ujutro nisu u stanju ustati i uhvatiti se u koštac sa štafelajom.Moderni život i kako ga oslikati S obzirom na svoje skromno podrijetlo, Renoir nije raspolagao ni s jednom drugom opcijom osim da bude uspješan, a u tome se udružio s bratom Edmondom koji se zaposlio kao novinar kod utjecajnog nakladnika Charpentiera, koji je postao kolekcionar Augusteovih radova. Nakon što je Charpentier pokrenuo reviju znakovitog naziva La Vie Moderne, Auguste ilustrira Edmondovu pripovjetku L' Etiquette (1891.) u kojoj je glavni junak slikar koji se nakon protivljenja bogatih roditelja ipak prihvaća kao ženik budući da je ipak "princ među slikarima".Svaka sličnost s Augusteovim nakanama, usudio bih se reći, jest apsolutno namjerna! S druge strane, od početka 80-ih, Auguste uspostavlja intimni odnos s omiljenim modelom Aline Charigot, ženom podjednako skromnog podrijetla, a tek pet godina nakon rođenja njihova prvog sina Pierrea 1885. s njom sklapa brak i upoznaje ju s društveno utjecajnim zaštitnicima. Njihov drugi sin, Jean Renoir, postat će i ostati jedan od najcjenjenijih svjetskih filmskih redatelja.Bilo bi doista preuzetno tvrditi kako je neupitni velikan svjetskog slikarstva poput Renoira bio isključivo oportunist koji je težio isključivo pozicioniranju u oficijelnim insitucijama (a potpuno sam siguran da svojim prikazom duhovne i tjelesne ljubavi zaslužuje to mjesto dvostrukom slikom u Muzeju Mimara), no isto tako bilo bi nepravedno zanijekati njegovu dubinsku privrženost tradiciji, naravno, u časnoj ulozi nastavljača, a ne u odioznoj inkarnaciji netalentiranog sljedbenika.Nakon što je 1892. odlukom francuske vlade da otkupi neka od njegovih ostvarenja stekao financijsku sigurnost, Renoir koristi novostečeni imetak za studijska putovanja tijekom kojih proučava stvaralaštvo Caravaghia, Raphaela, Mantegne i nepobitno potvrđuje svoj izvorni ukus. Isto tako, ali s istaknutom naznakom kako u tom trenutku još nije bio priznat kao arbiter elegantiarum, Renoir prihvaća ingresovski linearizam i prestaje izlagati s impresionistima 1879. želeći naglasiti svoju umjetničku neodvisnostBez obzira kako tumačili njegove estetske odbire i ostvarenja, Auguste Renoir suočava se tijekom 90-ih s ozbiljnim zdravstvevim tegobama koje njegove kvintesencijalnu odu životnoj radosti pretvaraju u pragmatički problem održavanja umjetničke produkcije. Usprkos višestrukim lomovima ruke, Renoir nastavlja sa slikarskom produkcijom, no na inicijativu galerista Vollarda, koji se ne uspijeva uključiti u eksploataciju njegova slikarskog opusa, uz ispomoć Maillolova učenika Guinoa, uz isključivo verbalne Renoirove naloge, ostvaruje se i nekoliko Renoirovih trodimenzionalnih kiparskih ostvarenja.S današnje vremenske udaljenosti, nema velika razloga niti hvaliti niti omalovažavati Renoirovu umjetnost. U krajnoj liniji: pogledajte i prosudite!Ako razumijem vizualnu komunikaciju, smatram Renoira iznimno uvjerljivim prenositeljem poruka u koje zasigurno nije u potpunosti vjerovao. U krajnjoj liniji, od onog trenutka kad je Renoirova manira društveno prihvaćena, majstor više nije imao razloga tražiti kompromis s vladajućim ukusom nego se je mogao prepustiti svom izvornom nagnuću. No koliko je naše pravo vrednovanja Renoirova sliklarskog opusa?Usudio bih se ustvrditi upravo onoliko koliko vas se dojmi suočavanje s njegovim ostvarenjima u hrvatskim i inozemnim muzejima, odnosno koliko možete prihvatiti kako se nužnost može pretvoriti u neospornu prednost ako ste suočeni s likovnim ostvarenjima Augustea Renoira!

Slikari impresionisti